Nedavni štrajk sudaca i državnih odvjetnika pokrenut s ciljem ostvarenja viših standarda obavljanja dužnosti i regulacije istih, i to prvenstveno plaća, ali i drugih materijalnih prava, doprinio je pogoršanju cjelokupne slike ionako već neučinkovitog pravosuđa.
Kriza pravosuđa u kojem tradicionalni mehanizmi rješavanja međuljudskih sukoba pokazuju svu paletu svojih nedostataka i stvaraju brojne izravne, značajne dalekosežne reperkusije na stanje u društvu općenito.
Prilika je to za samorefleksiju i prijeko potrebne promjene. Prilika je to za preispitivanje uvriježenih narativa o institucionalnom rješavanju sporova pred sudovima kao jedinom mogućem, dostupnom i valjanom načinu, ali jednako tako i za stavljanje u fokus alternativnih metoda rješavanja sporova koje sa sobom nose brojne prednosti ponajprije protagonistima tih sporova, ali u konačnici i cijelom društvu.
Medijacija je svaki postupak – bez obzira na to provodi li se na sudu, nekoj od institucija za medijaciju ili izvan njih – u kojem stranke nastoje sporazumno nagodbom riješiti spor uz pomoć medijatora kao treće neutralne osobe.
Medijacija predstavlja alternativu dugotrajnim sudskim postupcima kojoj je temeljni cilj omogućiti građanima postizanje rješenja spora na brz, jednostavan, neformalan, jeftin i efikasan način.
Ova metoda rješavanja sporova pogodna je za sve one postupke u kojima se odlučuje o pravima kojima stranke slobodno mogu raspolagati, kao što su primjerice građanski, trgovački, radni, obiteljski, upravni postupci. Posebno je važno naglasiti kako se medijacija može provesti neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak, a ako se i vodi, u kojoj se fazi on nalazi.
Za razliku od sudskog postupka u kojem se utvrđuju činjenične i pravne okolnosti spora kako bi sud odlučio tko je u pravu, u medijaciji se fokus stavlja na potrebe i interese stranaka kako bi one na obostrano zadovoljstvo postigle dogovor, riješile spor i na taj način stvorile temelje za očuvanje međusobnih dobrih odnosa.
Zbog svoje neposrednosti i jednostavnosti, medijacija je postala jedna od najčešće korištenih metoda rješavanja sporova. U Sjedinjenim Američkim Državama najveći postotak sporova rješava se upravo medijacijom. Tamo se medijacija više ne smatra postupkom alternativnim onom sudskom, već upravo obrnuto. U zemljama Europske unije razvoj medijacije započeo je prije tri desetljeća, a u razvijenijim zemljama poput Francuske, Njemačke i Italije danas je na zavidnim razinama.
U Republici Hrvatskoj medijacija je kao način rješavanja sporova prvi puta regulirana u našem zakonodavstvu 2003. godine kada je donesen Zakon o mirenju. Danas zakonodavni okvir koji regulira medijaciju čine novodoneseni Zakon o mirnom rješavanju sporova, Pravilnik o registru medijatora te Pravilnik o institucijama za medijaciju.
Unatoč činjenici da je medijacija kao metoda rješavanja sporova u hrvatskom pravnom poretku poznata već dugi niz godina, još uvijek ne postoji dovoljna razina svijesti ni edukacije o njezinoj dobrobiti – kako u pravnih profesionalaca, ponajprije u odvjetnika i sudaca, tako ni u građana.
Razloga za to je mnogo, no možda smo danas više nego ikada kao društvo pozvani preuzeti odgovornost za upravljanje vlastitim odnosima i pružiti priliku medijaciji kako bi najvrjedniji resurs kojim raspolažemo, a to je vrijeme, investirali u stvaranje boljeg okruženja za život, kako sebi tako i budućim naraštajima.
