U nastavku našeg ciklusa poduzetničkih priča iz Gacke, u ovom broju predstavljamo vam kreativnu poduzetnicu Elizabetu Božičević.
Kreativna i proaktivna na mnogim područjima života i stvaralaštva u Gackoj dolini. Nalazite li se u ovim riječima? Kako se vi volite predstaviti?
Potreba za kreativnim izražavanjem oduvijek je bila sastavni dio mene. S obzirom na to da sam u svom dosadašnjem radu pokrivala razna područja u kojima sam se dobro snalazila, željela sam sva svoja zanimanja staviti pod jedan naziv. Rođena sam 1965. u Zagrebu, gdje sam završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. U Školi za kulturu i umjetnost i Tekstilno – tehnološkoj školi ostala sam vjerna i sklona riskiranju te nekonvencionalnom izričaju. Tako je došla ideja za osnivanjem poduzeća Author E, pod čijim krovom sam mogla zaokružiti sva svoja zanimanja i interese. Na početku svoga djelovanja predstavljala sam se pod brendom Radionica Božičević, kojom dominira urbana tematika s prepoznatljivim motivima našeg Gackog kraja. A onda sam svoja djelovanja proširila i na druga područja. U svom poslu nisam sama. Sa mnom radi moj suprug Damir te zajedno povezujemo starinsko i moderno. Moja inspiracija su kulturna baština i legende, šarenilo materijala, srebro i bakar. A obrada drva i metala najdraži je izričaj mog supruga.
Možete li povući paralelu između svoje nekadašnje ulice, Palmotićeve u Zagrebu, i sadašnje, Luka u Otočcu. Nedostaje li Vam zagrebački asfalt i možete li po nečem usporediti Zagreb i Otočac?
U Otočac sam iz Zagreba stigla 90-ih godina zbog udaje. Iako smo oboje u Zagrebu bili zaposleni, zaključili smo da se suprug želi vratiti kući, a ja ionako od djetinjstva volim ovaj kraj. Iako sam se odmah pobojala kako ću ostvariti svoje vizije u tako maloj sredini, vrlo brzo sam i shvatila da to neće biti lako. Odrasla sam kao slobodna i samosvjesna osoba, otvorena, dinamična, kreativna, puna života. Zagreb su moja obitelj, prijatelji, izlasci, potpuna sloboda da budeš i pokažeš što jesi. U malom gradu si pod svačijom lupom, a želiš ostati svoja. Od prvog dana znala sam da ću biti poduzetnica. Vodila sam krojački salon, potom poklon-galeriju, pa optičku radnju. Stalno sam se borila za opstanak i dosad uspijevam zadržati ritam. Teško je uspoređivati Zagreb s Otočcem, ali mogu reći da sam zadovoljna jer sam uspjela spojiti vrijednosti jednog i drugog grada. Kao i Zagreb, Otočac je moja velika ljubav. Ušla sam u svaku poru ovoga kraja. Živim na Luci, tik uz samu rijeku Gacku i uživam u tome. Veliki grad pruža puno mogućnosti, ali ako imaš cilj, a ja ga uvijek imam, onda to možeš postići gdje god jesi. Zahvaljujući sličnim ljudima, interesima i podršci, mogu se izraziti i ovdje.
Majstorica ste rukotvorina. Koju biste izdvojili kao posebnu?
Godine 2007. dobila sam nagradu za Originalan suvenir Ličko – senjske županije, u kategoriji kulturno-povijesni suvenir. Radi se o Gačanskoj kopči za koju mi je inspiraciju dala japodska fibula koja me privukla svojom jednostavnošću. Oslanjajući se na kulturnu baštinu, u njoj sam prepoznala mnoge mogućnosti i shvatila da je ta kopča bezvremenska. Gačanska kopča proizlazi iz jednostavne i savršene forme oblika, svoje simboličnosti vječnog kretanja u vremenu i prostoru, a različitost materijala samo pridonosi kolorističkoj podatnosti modnim trendovima. Htjela sam pokazati da je nakit prastarih Japoda nadasve moderan nakit, da je svevremen. Radi se od zavijutaka i spirala, međusobno povezanim „osmicama”. A ta kopča kao matematička „osmica” i znak beskonačnosti koja povezuje dva svijeta, meni se pokazala kao savršen predložak za izradu nakita od srebra i bakra te ju kao simbol koristim i na drugim materijalima, aplicirajući je na tekstil, vunu i tkanje.
Prošlog ljeta sudjelovali ste na kulturnom skupu „Japodija – kulturna ruta kao potencijal za razvoj poduzetništva žena“. O čemu se točno radi?
U organizaciji Strukovne grupe kulturnog turizma pri HGK ŽK Otočac, održan je okrugli stol na gore spomenutu temu na koji sam bila pozvana kao poduzetnica i potpredsjednica Strukovne grupe. Naime, velika količina arheoloških nalaza potječe iz Gacke, prostor je bio pretežno japodski, gdje je i bila veća koncentracija stanovništva. Japodija i Japodi nisu dovoljno poznati današnjem prosječnom stanovniku Hrvatske. Potencijal je ogroman, no nažalost nije dovoljno realiziran. U panelu „Japodija – kulturna ruta” pokušavalo se razraditi ponudu za prepoznatljiv kulturni identitet, kako bismo mogli postati važan dio turističke ponude Hrvatske, kroz npr. uređenje arheološkog parka Japodije i pokretanje turističke rute. Nadam se da će se to i ostvariti.
Često sudjelujete na lokalnim sajmovima. Kakve su reakcije na vaš rad?
Rado se odazivam pozivima na lokalne sajmove, iako bih se voljela predstaviti i šire, na drugim sajmovima po Hrvatskoj. Kad se predstavljam na štandu, pokušavam biti drugačija samom prezentacijom tako da izazovem reakciju kod kupaca, a onda se potrudim, uz priču o nakitu, Japodima i Gackoj, prodati svoj proizvod. Kupac ne samo što sa sobom ponese moj nakit, nego ima osjećaj da mu pripada dio povijesnog razdoblja naše bogate baštine. Moj izazov je bio izraditi coklju na petu. Coklja je bila glavna obuća zimi i ljeti u našem kraju, izrađena od sukna ukrašena šarama, a kasnije se na donji dio podšivala guma. S obzirom na to da obožavam štiklu, a volim eksperimentirati, palo mi je na pamet da coklji udahnem novi život i novo značenje u ovom suvremenom svijetu. Želja mi je stupiti u kontakt s nekim proizvođačem koji bi to mogao puno lakše i brže od nas napraviti. Coklje izrađujem po narudžbi, a coklja s petom bila je pravo iznenađenje na prvom The Coklje Festu 2019. godine, otkad dobivam puno upita za nju.
Baratate izuzetnom kreativnošću, ali i vještinama. Tko vas je svemu naučio?
Moja povezanost s Japodima nije slučajna. Kad sam zaronila duboko u povijest, shvatila sam da sam potomak Ilira. Japodi su bili ilirsko pleme, kao i Delmati. Majka i otac pripadali su tim skupinama. Moj pokojni otac rodom je iz ovog kraja, bio je majstor filigrana i zlatar. Zanat je izučio u obitelji moje pokojne majke, koja je bila podrijetlom Albanka, a njezina obitelj cijeli se svoj vijek bavila zlatom i filigranom. Izrada nakita oduvijek je u mojoj obitelji. Odmalena sam u rukama imala žicu oblikujući je i učeći razne načine izrade nakita, što zahtijeva istančanost u umjetničkom smislu. Polako sam upoznavala materijale i tehnike izrade. Moja obitelj bila je ključna za priču o nakitu kroz povijest i kulturnu baštinu. Meni je za oko zapela malena spiralna fibula i otud kreće ova moja priča o Gačanskoj kopči.
Uspješna ste modna dizajnerica i s lakoćom spajate starinske etnomotive s materijalima modernog doba. Osvješćujete li na taj način bogatu kulturnu baštinu i novim generacijama?
S obzirom na to da izbjegavam koristiti pojam modne kreacije u onom stereotipnom poimanju, oslanjam se na vlastitu inspiraciju i povezujem etnomotive s finim teksturama materijala i vezova. Doslovce koristim i spajam sve što mi dođe pod ruku. Koristim komade odjeće iz bakina ormara upotpunjujući ih suvremenim nakitom, šarenim torbama i drvenom cokljom na petu, kao da nas lansiram u neka druga vremena. Mislim da naša zemlja ima puno veće potencijale nego što ih prepoznaje i koristi. Zahvaljujući čuvarima tradicije, kreativci poput mene pokušavaju utkati te priče u svoje proizvode, koji će ostati budućim generacijama. Zanimljivo je da stranci žele više znati o nama nego mi sami. Treba raditi na svjesnosti o vrijednostima naše kulture i baštine.
Vodili ste i bili glumica amaterske družine Arupium u Otočcu. Što mislite koliko je umjetnički izričaj i kreativno izražavanje važno u životu svakog čovjeka?
U Otočcu se 2007. godine obnovio rad amaterskog kazališta pod nazivom Amatersko kazalište Arupium, nastavljajući tako tradiciju kazališnog života od 1844. godine, kad ga je u Otočcu utemeljio i osnovao general Nikola Maštrović. Uključila sam se kao glumica i zajedno s kolegama glumcima izveli smo dosad 15-ak predstava. U dvjema predstavama okušala sam se i kao redateljica. Gotovo sa svakom predstavom bili smo ispred svog vremena. Smatram izuzetno važnim uopće dobiti priliku u životu za umjetnički izričaj i kreativno djelovanje, iako to nije uvijek lako. Sretna sam što sam dala svoj dodir kazališnoj umjetnosti u ovom gradu.
Ubrajate li sebe u onu grupu ljudi koji rade baš ono što vole i u čemu uživaju?
Volim se igrati, istraživati i dok radim, u potpunosti se prepustim. Voljela bih da moj rad i angažman budu još više prepoznati i da od svega toga mogu još bolje živjeti. Gledajući sadašnje prilike u svijetu, veselim se održavanju svog ritma i ostavljanju traga u ovom suzdržanom vremenu.
