Zdravko Ivančić poduzetnik je iz Samobora. Rođen je 1972. godine u Rečici Kriškoj pokraj Ivanić Grada. Diplomirao je 1998. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, na Procesno-energetskom smjeru. Nakon završetka fakulteta radio je u zagrebačkom Trgotermu, a u razdoblju od 2000. do 2002. godine u karlovačkom Alstomu kao inženjer za proračun naprezanja i elastičnosti cjevovodnih sustava. U razdoblju od 2002. do 2004. godine radio je u Alstomu u Švicarskoj, također na mjestu inženjera za proračune naprezanja i elastičnosti cjevovodnih sustava. Nakon povratka iz Švicarske radio je u tvrtki KONČAR – Generatori i motori u Odjelu za mehaničke proračune, gdje je bio odgovoran za proračune ventilacije i hlađenja hidrogeneratora te za proračune naprezanja i stabilnosti dijelova hidrogeneratora i turbogeneratora, a 2006. postaje voditelj Odjela. Godine 2007. osniva Numikon d.o.o., tvrtku za projektiranje, savjetovanje i zastupstvo i otada je njezin direktor, ali i glavni inženjer za proračune naprezanja i elastičnosti cjevovodnih sustava te primjene metode konačnih elemenata kod proračuna opreme pod tlakom. Član je brojnih međunarodnih i domaćih stručnih udruga te autor niza stručnih radova. Redovni je predavač na treninzima i seminarima vezanim uz problematiku proračuna naprezanja i elastičnosti te vibracija cjevovodnih sustava. Oženjen je i ima jedno dijete.
Otišli ste u poduzetništvo iz sigurnosti velikog poduzeća u nesiguran i riskantan svijet poduzetništva, gdje je potpuna odgovornost na Vama. I uspjeli ste razviti svoju tvrtku. Koliko je sve to bilo zahtjevno? Ovisi li sve o nama ili treba uhvatiti pravi trenutak i imati pravi sadržaj?
Da, istina je da sam otišao iz sigurnosti velikog poduzeća i upustio se u poduzetničke vode. Tadašnja odluka nikako nije bila laka. Uvijek se treba poklopiti dosta stvari. Mislim da manje-više svi dođu u tu fazu gdje je potreban mali korak mali za veliku promjenu. Naravno, za to sam morao imati podršku svoje obitelji, ali i okoline. Posebno moram naglasiti podršku prijatelja koji je u to vrijeme imao tvrtku smještenu u tadašnjem Tehnološkom parku Zagreb. Vidjevši moje nezadovoljstvo, neprestano me nagovarao da se odvažim na taj korak, da pokrenem nešto svoje. Sve se tada nekako poklopilo, i pravi trenutak i poslovi, ali i podrška svih zaposlenika Tehnološkog parka, na čelu s gospodinom Marijanom Ožanićem, gdje je tvrtka na početku bila smještena.
Krenuo sam u poduzetništvo pun iluzija da je sve super te da ću se i dalje baviti samo svojim inženjerskim poslom. Nažalost, nije tako, ali nema žaljenja. Puno je lakše na početku kada ste sami i sve ovisi o vama te kada ste odgovorni samo za sebe i svoju obitelj. Kako se tvrtka razvija i širi tako se mijenja i opseg odgovornosti. Više niste odgovorni samo za sebe i svoju obitelj, već i za svoje djelatnike i njihove obitelji. I to je možda najteži dio. Ta ljudska odgovornost prema drugim ljudima. Sam razvoj tvrtke je imao puno uspona, ali i padova. Kaže se da će tvrtka opstati ako preživi sedam godina. Mi smo preživjeli i nadam se da će tako i ostati. Otpočetka pandemije poprilično je izazovno. Projekti su bili zaustavljeni, otkazani i usporeni. Kao da nam to nije bilo dovoljno, ovih dana nam postaje još izazovnije zbog projekata koje imamo u Rusiji i Ukrajini. Projekti za koje ne znamo što će biti s njima.
Tvrtku Numikon osnovali ste 2007. godine. Što se otada promijenilo u području rada tvrtke, načinu rada, Vašem pogledu na poduzetništvo? Ističete osobni dodir, zašto?
Da, tvrtku sam osnovao 2007. godine. Davno je to bilo. Promijenilo se puno toga. Od tvrtke u kojoj sam radio sam do današnjih 16 zaposlenih. Od tadašnjeg načina rada, „gasi požar gdje gori“, radi sam apsolutno sve pa do danas, slobodno mogu reći, uredno organizirane tvrtke. Naravno, još je tu prostora za napredak. Tvrtku sam osnovao s ciljem da se bavimo isključivo mehaničkim proračunima strojarskih konstrukcija (s fokusom na proračune naprezanja i elastičnosti cjevovodnih sustava), da nam to bude core business. Tako je i krenulo. Tijekom godina smo širili svoj opseg inženjerskih usluga, ali ne samo njih, što je za sobom povlačilo i potrebu za dodatnim zapošljavanjima ljudi različitih profila. Samim širenjem područja rada mijenjala se i organizacija unutar tvrtke.
Kad krenete u poduzetništvo sami, sve sami morate raditi. Ne računajući konkretno inženjerski posao, tu su marketing, prodaja, knjigovodstvo, kontrola kvalitete… Započeo sam bez ikakvog znanja o marketingu, prodaji i knjigovodstvu. Naravno, neke stvari poput knjigovodstva morali smo dati da nam vodi vanjska tvrtka. Na početku sam mislio da su marketing i prodaja nešto nebitno ili barem manje bitno od inženjerskih usluga, no vrlo sam brzo uvidio da ako nema prodaje, nema ni posla. Ako nema marketinga, neće biti ni prodaje jer nitko ne zna za nas. Stoga mogu reći da se tijekom godina moj pogled na poduzetništvo najviše promijenio vezano uz marketing i prodaju te nužnost moje, ali i edukacije mojih zaposlenika. Iz svog iskustva, ali i iskustva nekih drugih ljudi znam da je nama tehničarima i inženjerima teško prihvatiti da su marketing i prodaja po važnosti u razini kao i sam posao koji treba odraditi da se zaradi.
Numikon možda izgleda kao obiteljska tvrtka jer u njoj radimo moja nećakinja, moj brat i ja, no ja na nju ne gledam tako. Ja sam većinski vlasnik i direktor, a moj brat je manjinski vlasnik te osoba zadužena za jedan segment poslovanja tvrtke. Osim našeg core businessa – inženjerskih usluga, tvrtka je ovlašteni zastupnik niza inozemnih tvrtki proizvođača inženjerskih visokospecijaliziranih softvera, koje i mi koristimo u svakodnevnom radu, te njemačke tvrtke koja je jedan od najpoznatijih svjetskih proizvođača oslonaca za cjevovodne sustave. Posebno bih ovdje naglasio da su sve ove dodatne djelatnosti nadogradnja naše osnovne djelatnosti. Svaka od tih dodatnih djelatnosti zahtijeva visokotehnološka znanja koja kontinuirano moramo nadograđivati.
Vi ste inovator (bez toga ne bi bilo uspjeha), ali i uspješan izvoznik. Što je uspješnije/bolje: biti poduzetnik koji je inovator ili inovator koji postaje poduzetnik?
Krenuo sam kao poduzetnik, no vrlo sam brzo postao i inovator. Kad sam krenuo u poduzetničke vode bilo je i inovacija i jedan patent. Danas se to promijenilo s obzirom na to da na području u kojem radimo inovacije ne mogu biti direktno vidljive (nema proizvoda). No mišljenja sam da ne možete biti poduzetnik ako niste i inovator. Svaki posao, svaka djelatnost, svaka tvrtka mora biti inovativna, u suprotnome neće dugo postojati. Pritom ne mislim na to da svi moramo imati neke super inovacije, patente i slično. Inovacija je i kako najbolje organizirati tvrtku, kako koristiti moderne alate i sl. Kod nas je to posebno izraženo i kroz projekte koji uvijek imaju nešto inovativno u sebi. Ako ništa drugo, uvijek nešto, pa i ono što stalno iznova radite isto, uvijek možete napraviti malo drugačije i bolje. Moje je mišljenje da svaki poduzetnik mora biti inovator, ali inovator ne mora biti poduzetnik. Dakle, ako želite biti poduzetnik, svakako morate biti spremni da budete i inovator. U suprotnome se nećete razlikovati od svoje konkurencije, a ako se ne razlikujete od konkurencije, ubrzo vas više neće biti.
Koliko su inozemna tržišta važna, što ona traže od poduzetnika? Događa li se da neke Vaše inovacije nisu prihvaćene u Hrvatskoj, a vani ih odmah prihvate?
Za nas, za našu glavnu djelatnost – inženjerske usluge u području mehaničkih proračuna strojarskih konstrukcija – inozemno tržište je presudno. Tvrtka vjerojatno ne bi opstala da nema inozemnog tržišta. Ustvari, da ne radimo za inozemne klijente, tvrtka vjerojatno nikad ne bi niti postojala. U Hrvatskoj gotovo i nema projekata kojima bismo se mogli baviti. Ali i kad ih ima, da biste ih dobili nije nužno koliko ste dobri, već koga poznajete i koliko nisko možete i želite ići s cijenom.
Ako pod inovacijama podrazumijevamo pristup inženjerskom poslu, kako se nešto radi i zašto, koji se alati koriste, što je bitno, a što ne, da – postoji razlika. Pristup poslu i projektima je drugačiji vani. Ako znamo da je kod nas najbitnije da je cijena najniža, onda je jasno da kvaliteta i pristup poslu ne mogu biti isti. Kod nas se, nažalost, očekuje da za cijenu „fićeka“ dobijete „mercedes“. I otuda kreću svi problemi. Tvrtke koje žive od znanja moraju investirati u ljude, opremu i alate (softvere), a to se s cijenom „fićeka“ ne može. I što vam onda preostaje? Raditi kako se radili prije 20-30 godina ili se okrenuti inozemnim projektima. Mi smo se okrenuli inozemnim projektima. Neke stvari se i vani mijenjaju, nažalost, u krivom smjeru. To daje prividnost da se neke stvari u Hrvatskoj mijenjaju nabolje, a u biti se stvari vani mijenjaju nagore.
Od samog početka nastojim da sve što radimo, radimo na način kako mislim da je potrebno. Zahvaljujući svojem prijašnjem poslovnom iskustvu znao sam kako ne želim da se radi u mojoj tvrtki. I dandanas inzistiram na tome da radimo na način da su tehnika i inženjerski pristup uvijek ispred svega. Ako ne možemo raditi kako treba, bolje da na takvim projektima i ne radimo. Prije nekoliko tjedana smo raskinuli ugovor za jedan veliki projekt u Švicarskoj. Sve što je moglo ići u pogrešnom smjeru na tom projektu, išlo je. Kada se od vas traži da radite onako kako se ne radi, bolje je maknuti se.
Postoji li neko inozemno tržište koje biste posebno izdvojili, Vama posebno značajno?
Od osnutka tvrtke tržišta koja bih posebno izdvojio su Švicarska, Turska i Italija. Radom za klijente iz tih triju država, na njihovim projektima diljem svijeta, skupili smo puno iskustva i znanja te nas je to dovelo do firme kakva je danas. Nekako se od pojave koronavirusa sve to polako mijenja, pa nam tržište Švedske postaje sve bitnije. Suradnjom s jednom velikom svjetskom tvrtkom koja ima niz ureda u Švedskoj, tržište Skandinavije postaje nam sve bitnije. Sve je ovo za mene vrlo bitno jer je pristup rješavanju inženjerskih problema u toj tvrtki isti ili gotovo identičan kao i naš.
Gledajući sa strane sve to često izgleda jednostavno, no za uspjeh je uvijek potrebno imati volju, znanje i viziju. Siguran sam da je sve to postojalo kod Vas. Što je još potrebno za uspjeh?
Da, sa strane sve izgleda jednostavno. Izgleda jednostavno svima koji nisu pokušali pokrenuti nešto svoje – gdje sve ovisi o njima, gdje svaki mjesec razmišljate hoćete li zaraditi dovoljno za plaće svih zaposlenika, za sva davanja državi (koja nisu mala) i ostale troškove nužne za funkcioniranje tvrtke. Moji prijatelji i poznanici često ostanu iznenađeni kada se dotaknemo funkcioniranja tvrtke i koliko tvrtka mora mjesečno zaraditi za normalno funkcioniranje. Vi promatrajući sa strane ne vidite ono nevidljivo. Radno vrijeme ne počinje u 8 i ne završava u 16 sati. Odlazimo na spavanje s poslom i s njim se budimo.
Potrebno je imati puno volje, posebice za svakodnevne borbe s apsurdnim stvarima. Naravno, ponekad se pitam što mi je sve ovo trebalo, ali nikada nisam zažalio što sam krenuo putem kojim sam krenuo. Otpočetka sam imao viziju što želim, kako želim da mi tvrtka izgleda, odnosno čime se želim baviti. Bolje rečeno, znao sam kako ne želim da tvrtka izgleda. Sama se vizija godinama neminovno mijenja. Život vas ponekad odnese u neočekivanom smjeru. Već sam spomenuo znanja koja na početku nisam imao, koja su se pokazala nužnima. Nužna je kontinuirana edukacija, kako u ovim znanjima i vještinama za „podršku“ poslovanju tako i u konkretnim inženjerskim znanjima potrebnim za rad na projektima.
Naše gospodarstvo treba ljude koji stvaraju, proizvode, izvoze i zapošljavaju. Smatrate li sebe takvom osobom? Koliko je to teško? Kako biti i ostati konkurentan?
Da, naše, ali i svako drugo gospodarstvo mora imati ljude koji stvaraju, proizvode, izvoze i zapošljavaju da bi se razvijalo. Smatram se jednim od onih koji stvaraju, izvoze i zapošljavaju. Ništa od toga nije jednostavno. Da biste stvarali, morate imati znanje, morate se okružiti ljudima koji znaju ono što vi ne znate. Da biste bili uspješni, morate izvoziti. Mislim da ne možete biti uspješni ako ne izvozite. Jednostavno je reći – treba izvoziti. No početi izvoziti proizvode i usluge nije jednostavno. Mi smo imali sreće. Ja sam imao sreće zahvaljujući poznanstvima s ključnim ljudima u tada za nas ključnim tvrtkama. Većina projekata na kojima radimo su projekti izvan Hrvatske. Nažalost, u Hrvatskoj imamo premalo projekata na kojima se svi možemo zaposliti. Sve je to isprepleteno i jedno bez drugog ne može ići.
Je li pojava koronavirusa utjecala na promjene u poslovanju?
Pojava koronavirusa je unijela dosta promjena u poslovanje. Mi smo od samog početka na većini projekata radili online. To je bilo nužno jer je većina naših klijenata izvan Hrvatske. Iz svega toga proizašle su i dobre, ali i loše stvari. Online sastanci su odlični, ali ako se ne vode kako treba, onda postaju svrha samima sebi. Imali smo neke projekte na kojima su, nažalost, online sastanci putem Teamsa, Zooma i sl. često bili sami sebi svrha. S druge strane, alati za online rad pružili su mogućnost za puno bržu komunikaciju i brže rješavanje problema. Pitanje je samo je li sve skupa postalo prebrzo. Pitanje je koliko vremena imamo za stati i razmisliti. Iskoristili smo pandemiju da krenemo i s online treninzima i seminarima koje smo do tada organizirali isključivo uživo. Danas smo ostali i na online i na treninzima uživo. U svemu tome se nastojimo maksimalno prilagoditi našim klijentima.
Surađujete sa znanstvenicima, fakultetima… Prijenos znanja je veoma važan, ono je danas nužno. Stvari koje su se radile prije 10, 20 ili 30 godina ne postoje. Znate li što će se dogoditi/razviti u idućih pet ili deset godina? Je li u poslu poput Vašeg nužna specijalizacija?
Da, u našem je poslu nužna specijalizacija. Inženjeri po završetku fakulteta imaju osnovna teoretska znanja. Znanja koja tek moraju naučiti iskoristiti u praksi. Ono što je presudno jest da imaju osnovna tehnička znanja. Sve ostalo je stvar tvrtke, ali i stvar pojedinaca – da kontinuirano rade na sebi, svojim znanjima i kompetencijama. Prošlo je vrijeme kada je ono što smo naučili u školi i na fakultetu bilo dovoljno da dočekamo mirovinu. Prije smo imali dosta suradnji s fakultetima, danas manje. Iskreno, ne znam zašto. Sigurno je problem i na našoj strani. Pronalazak visokoobrazovanih zaposlenika je i dalje velik problem, i bit će sve veći. S druge pak strane, kada ih pronađete, problem ih je zadržati. Danas visokoobrazovani zaposlenici, stručnjaci u području kojim se mi bavimo, imaju neograničene mogućnosti. Prvenstveno izvan Hrvatske. A to nam je i glavni izazov. Zadržati ljude u Hrvatskoj.
