Je li doista bolje davati nego primati? Ako pitate istraživače koji su, podijelivši se u dva tima, proveli opsežnu analizu psihološke literature vezane uz pitanje velikodušnosti, njihov bi odgovor bio odlučno “da”. Na temelju stotine studija, oba su tima utvrdila da motivaciju za pomoć drugima prati impresivan popis benefita. Osim što su istraživanja pokazala da nesebični ljudi žive duže, oni imaju veću razinu samopoštovanja, doživljavaju više pozitivnih emocija, imaju bolje odnose s ljudima, a njihov osjećaj blagostanja je veći.
Novo istraživanje Generosity Pays, objavljeno u časopisu Journal of Personality and Social Psychology, dodaje još jedan iznenađujući detalj cjelokupnoj slici. Tim istraživača pod vodstvom Kimma Erikssona je, na temelju podataka dobivenih iz SAD-a, Velike Britanije i 23 europske države, zaključio kako su velikodušni ljudi zdraviji i u fizičkom i u psihičkom pogledu, imaju zdravije odnose s ljudima – a dugoročno gledano, zarađuju više novaca nego sebični ljudi. Drugim riječima, doslovno se isplati biti velikodušan.
Eriksson i njegovi kolege došli su do spomenutih rezultata nakon što su pronašli puteve za procjenu razine velikodušnosti svakog sudionika istraživanja. Procjene velikodušnosti temeljila su na raznim faktorima – osim stavova sudionika istraživanja o pomaganju drugima, promatrali su i učestalost njihovog uključivanja u volonterski rad. Nakon toga su istraživači usporedili razinu velikodušnosti sudionika s njegovim prihodima. Rezultati su pokazali kako su velikodušni ljudi, u usporedbi sa sebičnima, zarađivali više novaca, a s vremenom su i brže povećavali svoje prihode.
Iako dizajn studije istraživačima nije dopuštao da precizno utvrde koji je aspekt velikodušnosti uzrokovao tu razliku u financijskom uspjehu, oni su iznijeli određene teze o tom pitanju. Jedan od benefita velikodušnosti, sugeriraju oni, jest izgradnja jakih društvenih veza – koje s vremenom otvaraju nove poslovne mogućnosti. Ali zašto je istraživanje pokazalo da velikodušni ljudi prihode povećavaju brže od sebičnih ljudi? Eriksson i njegovi kolege ističu da su prethodna istraživanja pokazala kako se velikodušni ljudi češće uzimaju u obzir za dodjelu povišica i unaprjeđenje.
Ova “ružičasta” slika o velikodušnosti dolazi uz jedno važno upozorenje. Ljudi, koji su pokazivali ekstremnu velikodušnost, nisu bili ti koji su imali najveći porast prihoda – najviše financijskog uspjeha imali su umjereno izdašni ljudi. Ipak, to ne dokazuje da su vrlo izdašni ljudi manje uspješni – oni su uspješni u svom poslu, ali se često bave zanimanjima ili djelatnošću s relativno malim potencijalom za zaradu – kao što su, primjerice, učitelji ili njegovatelji. No jedna je stvar potpuno jasna – sebičnost nije pobjednička strategija.
Pa, zašto sebični ljudi ne promijene svoje ponašanje i počnu se više uključivati u pomaganje drugima? Jedan od razloga je taj što je njihova percepcija o uspjehu pogrešna. Sebični ljudi jednostavno ne shvaćaju da se stavljaju u konkurentski nepovoljan položaj. S namjerom da saznaju nešto više o razlozima na osnovi kojih ljudi očekuju da će se sebičnost isplatiti, Eriksson i njegovi kolege proveli su dodatno istraživanje. Otkrili su kako većinu sebičnih ljudi ne iznenađuje podatak da velikodušni ljudi imaju bolje odnose s ljudima, veću razinu blagostanja i bolje zdravlje. No na jedno pitanje većina njih dala je pogrešan odgovor – očekivali su da, u cjelini gledano, sebični ljudi po pitanju prihoda daleko nadmašuju velikodušne ljude. Čak 68% ispitanika reklo je kako sebični ljudi zarađuju više novaca od drugih ljudi, dok je samo 9% njih (točno) izjavilo da je situacija upravo obrnuta.
I tu dolazimo do paradoksa: sebičnost motivira ljude da uspiju, ali ih istovremeno i ometa na tom putu – oni bi za sebe mogli učiniti mnogo više pomažući drugima. Srećom, istraživanja sugeriraju da sebičnost nije nepromjenjiva osobina. Svatko može naučiti više brinuti o drugima. Članak Gunnara Bartscha Altruism can be trained, objavljen 2018. u časopisu Sveučilišta Würzburg, kaže kako mentalni trening u tome ima veliku ulogu, no prvi je korak prepoznati da se sebičnost ne isplati.
Izvor: Ethical Leadership
