Kada sam naišao na tekst o natjecanju barmena, barista, konobara i restorana koje se održalo 2019. godine, nisam mogao ne primjetiti kako je jedna Dubrovčanka postala državna prvakinja u kategoriji Aperativni kratki koktel. Bila je to Anita Tuđan Primić koja ovaj posao radi od svoje 19. godine. Želio sam iz prve ruke poslušati njezinu priču koju smatram pobjedničkom.
“Rođena sam u Kutini gdje sam živjela i radila do srednje škole. Međutim, moji interesi i školovanje nemaju nikakve veze s ovim što sam danas. Ukratko, moja velika želja bila je otići na Likovnu akademiju, ali je moj otac smatrao da sam premlada da nastavim školovanje u Zagrebu. I tako sam u Kutini upisala Kemijsku srednju školu, čisto da nesto upišem kad već nisam mogla ono što sam željela. Kada sam završila srednju školu odlučila sam napraviti malu pauzu sa školovanjem jer nisam znala što dalje. Kako bih imala zanimaciju, zaposlila sam se u jednom, tada popularnom kafiću u Kutini i prvi puta uzela tacnu u ruke (naravno, otac opet nije bio zadovoljan mojim odabirom posla). Nisam namjeravala dugo raditi taj posao, samo dok ne odlučim što ću s fakultetom, no na kraju sam ostala gotovo četiri godine u tom kafiću. Shvatila sam da mi se taj posao sviđa. Došao je i dan da nastavim sa školovanjem jer sam mislila kako nema šanse da cijeli život radim taj posao. Opet teška odluka, što upisati? Prvi mi je izbor bio školovati se za nastavnika kemije, no u zadnji sam čas promijenila mišljenje i upisala se na Visoku školu za sigurnost s pravom javnosti. Odlučila sam sama platiti školovanje jer nisam nastavila školovanje kada je trebalo (hvala Bogu na tome jer nikada nisam završila taj fakultet, a tko bi slušao cijeli život roditelje kako su bacili novce na fakultet nije završen. P. S. to je jedino što nisam završila do kraja, a i da jesam ne bih sada imala koristi od toga). I tako sam još godinu dana radila i putovala u Zagreb na predavanja i ispite, što mi je bilo užasno naporno.”
Selidba u Zagreb, Dubrovnik, Zagreb…
Zatim sam se odlučila preseliti u Zagreb da lakše završim fakultet (kakva zabluda). Nakon samo tri mjeseca života u Zagrebu počela sam raditi u tada najpoznatijem klubu People’s . On je bio presudan u odluci čime se zapravo želim baviti. Fakultet je ostao po strani, a ja sam dobila stalni posao. I onda je došlo ljeto. Kolege s kojima sam se družila odlučili su otići na sezonu u Dubrovnik. Naravno, ni meni vrag nije dao mira i počela sam razmišljati o odlasku s njima (svi oni odavno rade po sezonama, ja nisam nikada radila i ne znam što me čeka).
Što sada, stalni posao, dobro mi je tu, otići ili ne? Bez puno razmišljanja dajem otkaz i odlazim za njima (roditelji opet nesretni što se selim još dalje i dajem otkaz drugi put). Prijatelji dolaze po mene na aerodrom i dovode me u kvart gdje smo bili smješteni, gdje i dandanas živim. Kafić koji je danas u mom vlasništvu nalazi se u istom kvartu. Uvijek sam razmišljala kako želim taj lokal, bila je to ljubav na prvi pogled. Tko bi rekao da se želje baš tako ispunjavaju.
Tu počinjem raditi u noćnom klubu na plaži što mi se baš i nije svidjelo, a nakon dva mjeseca odlazim natrag u Zagreb i vraćam se u People’s. U Dubrovniku sam upoznala sadašnjeg supruga s kojim sam se vratila u Zagreb. Dolazi još jedno ljeto, a kako je on iz Dubrovnika moramo opet tamo (nisam presretna, no mogu ja to). To se ljeto zapošljavam u Hemingway baru kao barmen. Ostala sam tamo četiri godine, ali zbog malih nesuglasica sa šefom dajem otkaz i počinjem raditi kao barmen u hotelu Dubrovnik Palace. Par godina suprug i ja živjeli smo ljeti u Dubrovniku, a zimi u Zagrebu, sve dok nisam dobila stalan posao u hotelu. Odlučili smo ostati u Dubrovniku, a tijekom rada u hotelu opet nastavljam s obrazovanjem i počinjem s natjecanjima za barmene.
Pokrećem vlastiti posao!
Završila sam na Aspiri za Food and beverage menadžera i drugi stupanj za sommeliera u engleskoj školi WSET. Osim koktela, vina su mi druga velika ljubav. Nakon četiri godine rada u hotelu, na red dolazi najveća promjena i izazov u mom životu. Dugo sam razmišljala o tome kako bih voljela otvoriti nešto svoje. Bilo je tu par opcija, no nijedna me nije dovoljno zaintrigirala. Sve dok me jednoga dana nije nazvao suprug i rekao da ima sjajnu vijest, da imamo priliku uzeti onaj kafić u koji sam prvi puta ušla u Dubrovniku. Kada sam napokon shvatila da se ne šali, nisam mogla doći k sebi. Sreća je bila neopisiva. Naravno, nije sve tako jednostavno, to je samo super vijest, ali što sada, pitala sam se. Takve ponude uvijek ulete u najnezgodnijem trenutku. Počeli smo graditi kuću i kupili auto, otkud još novaca i za vlastiti posao. Hvala Bogu, pomogao nam je prijatelj kojem sam zahvalna do neba. Imali smo samo tri dana kako bismo smislili što ćemo i skupili novce, a ja sam opet trebala dati otkaz. Bila su to najluđa tri dana u mom životu. Nisam puno razmišljala. S knedlom u grlu otišla sam dati otkaz. Prvi put mi je to teško palo jer su kolege i šefovi bili odlični i radila sam posao koji volim. 33 su mi godine i ne znam što me čeka. No presudilo je i to što sam uvidjela da jednostavno ne mogu napredovati dok radim za nekoga. Previše je tu uloženog znanja, rada i truda, koji se ne cijene dovoljno. Straha hoću li uspjeti ili ne kod mene nikada nije bilo jer mi neuspjeh nije nikada opcija. Optimist sam. A i to što sam željela pola života i što volim raditi mora biti dobro. 😊
Novi poslovni problemi
Posao sam preuzela u svibnju prošle godine s nešto dugova i interijerom u ne baš bajnom stanju. Mislili smo sve malo preurediti i očistiti za 7-10 dana maksimalno, no sve se otegnulo na mjesec dana. Na kraju smo otvorili kafić 1. lipnja 2019. Napokon otvoreni, no kreću novi problemi. Mislila sam da radna snaga neće biti problem, a zapravo je bila najveći problem. U ovih godinu i pol poslovanja promijenilo se desetak konobara. Svako sam se malo pitala što mi je to trebalo. No nije sve tako crno, tu su Katarina i Luka koji oboje imaju stalne poslove i kod mene su već više od godinu dana. Užasno mi je teško postaviti se kao šef, i dandanas mi to baš ne uspijeva, no nekako se snalazim. Uvijek sam bila više za prijateljski odnos.
18. ožujka kafić je zatvoren zbog pandemije. Zaključala sam vrata i otišla plačući doma. Suprug mi se smijao govoreći kako će sve biti u redu. Kako će biti u redu, pitala sam se. Napokon imam ono što sam htjela, a nisam uspjela odraditi ni godinu dana. Što ću s radnicima? Ne želim davati otkaze. Što će biti s poslom? Što mi je ovo trebalo? No preživjeli smo i to, dobili smo potporu od države za tri mjeseca i 11. svibnja otvorili kafić. Danas imam samo dvoje zaposlenih, Katarinu i Luku uz koje radimo i suprug i ja. Što se tiče posla ne mogu se požaliti. Nije kao prije, ali preživjet ćemo. Prezadovoljna sam svime što sam postigla, kao i moji roditelji, prijatelji i suprug. Svi su mi velika podrška u svemu što naumim. Vjerojatno sam imala i malo sreće u svemu ovome, ali mislim da su moj rad, trud, predanost poslu i pozitivan stav ipak presudili u svemu što sam postigla. Bilo je tu uspona i padova, no što te ne ubije, ojača te i drugi put postupiš pametnije. Sve je to dio života. Da je drugačije, ne bi valjalo. 😊
A sada malo o mojim natjecanjima
Nikada nisam bila natjecateljski tip. Da se mene pita, ne bih išla ni na jedno natjecanje, no to nije smetalo mog sada bivšeg šefa koji me tjerao na sva natjecanja. Uvijek bih ga pitala pita li se mene išta, a njegov odgovor je bio: “Ne, ostavit ću te na miru kada odeš na Svjetsko prvenstvo!” I tako sam ja postala državna prvakinja zahvaljujući Srđanu.
Prošle sam godine pobijedila u Makarskoj na Grand Gourmet natjecanju u kategoriji Aperitivni koktel što su ujedno i moji najdraži kokteli. Moram se pohvaliti da mi je koktel bio stvarno odličan, ali mi nije bilo ni na kraj pameti da ću baš ja pobijediti. I da sreća bude još veća, Svjetsko prvenstvo je trebalo biti u San Franciscu (pobijedila sam na natjecanju i idem u Ameriku, može li bolje). Međutim, za par dana su promijenili grad i državu. U igri je bila Rusija, Sankt Peterbug. Nažalost, ni to više nije u planu zbog koronavirusa. Naravno, to me rastužilo jer volim putovati. Često putujem, što sa suprugom, što s prijateljicama, a s putovanja uvijek donesem razna pića kojih kod nas nema pa me prijatelji uvijek zadirkuju da kakva sam ja to žena koja umjesto cipela i torbica sakuplja pića. Što se tiče natjecanja, volim se šaliti kako ću biti prvakinja dvije godine s obzirom na to da ga ove godine nema. 😊 Nisam stala samo na koktelima. Štoviše, bila sam i na regionalnom i državnom natjecanju za sommeliera, ali tu nisam briljirala jer sam tek počela učiti o vinima. No nikad se ne zna.
