Bilješka Arthura Obermayera, autorova prijatelja:
Godine 1959. radio sam kao znanstvenik u kompaniji Allied Research Associates u Bostonu. To je bila MIT spin-off kompanija koja se izvorno fokusirala na odnos između nuklearnog oružja i konstrukcije zrakoplova. Kompanija je dobila ugovor s akronimom GLIPAR (Guide Line Identification Program for Antimissile Research) od agencije Advanced Research Projects kako bi pronašla najkreativnije moguće pristupe sustavu obrane. Vlada je priznala da, bez obzira na to koliko će se potrošiti na poboljšanje i proširenje postojeće tehnologije, to će i dalje biti nedovoljno. Htjeli su da mi i nekoliko drugih izvođača razmišljamo “izvan okvira”.
Kada sam se prvi put uključio u projekt, predložio sam da nam se priključi moj prijatelj Isaac Asimov. Izrazio je spremnost i došao na nekoliko sastanaka. Na kraju je odlučio da više neće dolaziti jer nije želio imati pristup nikakvim tajnim, povjerljivim podacima zato što bi to ograničilo njegovu slobodu izražavanja. Međutim, prije nego što je otišao, napisao je ovaj esej o kreativnosti kao svoj jedini formalni input. Ovaj esej nikada nije objavljen ili korišten izvan naše male skupine. Kada sam ga nedavno otkrio dok sam čistio neke stare datoteke, shvatio sam da je njegov sadržaj danas jednako relevantan kao i onda kada ga je napisao. Opisuje ne samo kreativni proces i prirodu kreativnih ljudi, već i vrstu okruženja koje promiče kreativnost.
Isaac Asimov: O kreativnosti
Kako ljudi dobivaju nove ideje?
Pretpostavlja se da je proces kreacije, kakav god on bio, u biti isti u svim svojim granama i podvrstama, tako da kreacija novih umjetničkih formi, novih uređaja, novog znanstvenog principa ima zajedničke osnovne elemente. Nas najviše zanima “stvaranje” novog znanstvenog načela ili nova primjena starog, a u tom području također vrijede isti principi.
Jedan od načina da se istraži neki problem je razmatranje velikih ideja iz prošlosti i promatranje načina na koje su one generirane. Nažalost, metoda generiranja ideja često nije jasna čak ni onima koji ju koriste.
Ali što ako se ista značajna ideja pojavi kod dviju osoba istovremeno i međusobno neovisno? Možda bi promatranjem takvih slučajeva karakteristični faktori bili jasniji. Razmotrimo teoriju evolucije prirodnom selekcijom koju su neovisno stvorili Charles Darwin i Alfred Wallace.
Tu nalazimo mnogo zajedničkog. Obojica su putovala u daleke predjele, promatrajući neobične vrste biljaka i životinja, a sličan je i način na koji su doživljavali uspone i padove. Obojica su bili zainteresirani za pronalaženje određenih odgovora i nisu uspijevali sve dok nisu pročitali Malthusov “Esej o principima stanovništva”. Tek tada su uvidjeli da se spomenuti pojmovi iz tog eseja mogu uklopiti u doktrinu o evoluciji.
Očito je, dakle, da ono što je potrebno nisu samo ljudi s dobrim znanjem o određenom području, nego i ljudi koji su sposobni uspostaviti vezu između dviju točki, za koje se na prvi pogled čini da nemaju ništa zajedničko.
Nesumnjivo jest da je u prvoj polovici 19. stoljeća veliki broj prirodoslovaca proučavao način na koji se vrste međusobno razlikuju. Mnogi su ljudi čitali Malthusa. Možda su neki činili oboje – i proučavali vrste i čitali Malthusa. Ali ono što je bilo potrebno, jest netko tko je proučavao vrste, čitao Malthusa i imao sposobnost uspostaviti međusobne veze. Ta je ključna i rijetka karakteristika neophodna. Jednom kada se veza uspostavi, ona postaje očigledna.
Thomas H. Huxley navodno je, nakon što je pročitao djelo O podrijetlu vrsta, uzviknuo: “Kako je glupo od mene što nisam sam o tome razmišljao.” No zašto nije razmišljao o tome? Gledajući povijest ljudske misli, moglo bi se činiti da postoje teškoće u formiranju ideja, čak i kad su sve činjenice poznate. Stvaranje međusobnih veza zahtijeva određenu odvažnost. Zahtijeva odvažnost jer svaka međusobna veza koja ne zahtijeva odvažnost, pojavljuje se odjednom kod mnogih i ne razvija se kao “nova ideja”, već samo kao puki “rezultat stare ideje”.
Treba znati da često, tek naknadno, neka ideja počinje biti smislena. U početku se obično čini besmislenom. Činilo se kao vrhunac besmislenosti pretpostaviti da je Zemlja okrugla ili da se ona vrti, a ne Sunce. Ili da predmeti dok se kreću zahtijevaju silu da ih zaustavi.
Osoba koja je voljna suprotstaviti se nekom razmišljanju, autoritetu pa i zdravom razumu, mora biti osoba s visokim samopouzdanjem. Budući da se takva osoba pojavljuje samo rijetko, ona izgleda ekscentrično (barem u tom pogledu) u usporedbi s nama ostalima. Osoba ekscentrična u jednom pogledu često je ekscentrična i u drugima.
Prema tome, osoba kod koje postoji najveća vjerojatnost da će dobiti novu ideju, jest osoba s dobrim znanjem u području od interesa te ona koja je nekonvencionalna u svojim navikama (biti čudak nije dovoljno samo po sebi).
Jednom kada dobijete ljude koje želite, slijedi pitanje: Želite li ih povezati da bi međusobno mogli raspravljati o problemu, ili biste trebali izvijestiti svakoga od njih o problemu i dopustiti im da rade u izolaciji?
O kreativnosti…
Moj je osjećaj kako je, što se kreativnosti tiče, potrebna izolacija. Kreativna osoba, u svakom slučaju, stalno radi na predmetu od svog interesa. Njezin um stalno procesuira podatke, čak i kada toga nije svjesna (poznat je slučaj kada je Kekulé u svom snu razradio strukturu benzena). Prisutnost drugih može samo kočiti ovaj proces, budući da proces kreacije može u sebi sadržavati mnogo neuspjeha. Uz svaku dobru novu ideju koju imate, postoji stotine, tisuće glupih koje, naravno, ne želite izložiti.
Ipak, susretanje sa sličnim kreativnim ljudima može biti poželjno iz drugih razloga, a ne zbog samog čina kreacije. Niti jedna osoba ne može točno duplicirati mentalni sadržaj koji ima netko drugi. Jedna osoba može znati A, a ne B, druga zna B, a ne A. Dakle, zajedno znaju A i B. Obje mogu dobiti ideju, iako ne nužno odjednom pa čak ni u dogledno vrijeme. Nadalje, ideje možda neće samo proizlaziti iz pojedinačnih stavki A i B, ili čak i kombinacija poput A-B, koje same po sebi nisu značajne. Međutim, ako jedna osoba spomene neobičnu kombinaciju A-B, a druga kombinaciju A-C, možda će se dogoditi da odgovor pruži kombinacija A-B-C, koju ni jedna od njih nije samostalno razmatrala.
Čini mi se kako svrha tih intelektualnih sesija nije osmisliti nove ideje. Njihova svrha je educirati sudionike o činjenicama i kombinacijama činjenica, teorijama i širem okviru razmišljanja.
Ali kako uvjeriti kreativne ljude da se okupe? Prvo i najvažnije, mora vladati osjećaj lakoće, opuštenosti i sveopće tolerancije. Svijet općenito ne odobrava kreativnost, a biti kreativan u javnosti posebno je teško. Čak i razmišljanje u javnosti prilično je nezgodno. Pojedinci, dakle, moraju imati osjećaj da se drugi neće protiviti.
Ako je prisutan samo jedan pojedinac koji nije sklon određenoj količini luckastosti koja se pojavljuje u takvim sesijama, drugi će se zakočiti. Takva osoba može biti zlatni rudnik informacija, ali šteta koju čini takvim stavom je prevelika. Čini mi se potrebnim da svi ljudi na sesiji budu voljni biti luckasti i spremni slušati druge kada su takvi.
Pojedinac koji ima veću reputaciju od drugih, elokventniji je ili ima dominantniju osobnost, lako može preuzeti dominaciju i ostale svesti na pasivne slušače. Taj pojedinac može biti inače iznimno koristan, ali bi bilo bolje da radi sam jer sve ostale neutralizira.
Optimalan broj osoba u grupi ne bi trebao biti velik. Pretpostavljam da ne bi bilo potrebno više od pet osoba. Veća skupina mogla bi imati više informacija, ali bi se stvorila napetost zbog dugog čekanja na red da bi se govorilo, što bi moglo biti frustrirajuće. Vjerojatno bi bilo bolje imati više sesija na kojima bi se izmjenjivali različiti ljudi, umjesto jedne sesije koja bi ih sve uključila. (Time bi došlo do određenih ponavljanja, ali ono i nije samo po sebi nepoželjno. Jer, na ovim sesijama nije riječ samo o tome što govore, već je prvenstveno riječ o tome da sudionici inspiriraju jedni druge.)
Za najbolji učinak treba postojati osjećaj neformalnosti. Smatram kako su od velike važnosti srdačnost, upotreba osobnih imena, šale, opuštenost – ne same po sebi, već zato što potiču spremnost na “ludost” kreativnosti. U tu svrhu mislim da je sastanak u nečijoj kući ili za stolom u nekom restoranu možda korisniji nego neki u konferencijskoj dvorani.
O osjećajima odgovornosti i krivnje…
Također, vjerojatno je osjećaj odgovornosti ono što koči pojedinca više nego bilo što drugo. Najveće ideje došle su od ljudi koji su bili plaćeni da budu učitelji, službenici, činovnici ili uopće nisu bili plaćeni. Velike ideje došle su kao sporedan ishod.
Osjećaj krivnje neke osobe zbog toga što nije “zaradila” svoju plaću jer nije došla do sjajne ideje, najsigurniji je način, čini mi se, da se i sljedeći put ne pojavi ni jedna velika ideja.
Predložio bih da sudionici na tim sesijama dobiju sinekura zadatke u obliku kratkih pisanih izvještaja, sažetaka zaključaka i kratkih odgovora na predložene probleme te da im se plati za to, što bi onda zamijenilo naknadu koja se obično plaćala za sesije. Sesije bi tada bile službeno neplaćene i to bi omogućilo znatno opuštanje.
Ne mislim da bi sesije trebale ostati bez vodstva. Mora postojati netko tko je nadležan i tko ima ulogu sličnu onoj koju ima psihoanalitičar. Psihoanalitičar, koliko ja razumijem, postavljanjem pravih pitanja, postiže da pacijent govori o svojoj prošlosti na način na koji dobiva novi pogled na nju, a time i novo razumijevanje iste.
Na tim bi sesijama trebala biti slična osoba koja će pokretati procese, postavljati prava pitanja, davati potrebne komentare i sudionike nenametljivo vraćati na temu. Posao te osobe svakako neće biti lak.
Što se tiče “gadgeta” dizajniranih da potaknu kreativnost, mislim da bi oni trebali proizaći iz samih seansi. Ako su potpuno opušteni, oslobođeni odgovornosti, raspravljaju o nečemu zanimljivom i ako su po prirodi nekonvencionalni, sudionici će sami stvoriti uređaje za poticanje rasprave.
Prijevod: J. P.
Izvor: MIT Technology Review
