Za većinu ljudi dobra memorija znači sposobnost jasnog pamćenja velike količine informacija tijekom dugog razdoblja. Neuroznanstvenici su dugo smatrali da poteškoće s pamćenjem predstavljaju jednostavno neuspjeh mozga da pohranjuje i dohvaća informacije.
No prema novom istraživanju Paula Franklanda, višeg znanstvenog suradnika u CIFAR-ovom programu Child & Brain Development i Blakea Richardsa, suradnika u programu Learning in Machines & Brains, naš mozak aktivno radi na zaboravljanju. Ustvari, dva istraživača sa Sveučilišta u Torontu navode kako cilj memorije nije precizno prenošenje svih informacija u određenom protoku vremena, već vođenje i optimiziranje procesa inteligentnog odlučivanja držeći se samo vrijednih informacija. “Važno je da mozak zaboravi irelevantne detalje i da se umjesto toga usredotoči na stvari koje će mu pomoći pri donošenju odluka u realnom svijetu”, kaže Richards.
Njihov rad, objavljen u časopisu Neuron, temelji se na dosadašnjim saznanjima o prisjećanju, kao i na novijim istraživanjima o zaboravljanju koja otkrivaju da je zaboravljanje jednako važan dio našeg sustava memorije kao i prisjećanje. “U istraživanjima nalazimo mnoštvo dokaza kako postoje mehanizmi koji potiču zaboravljanje te kako se oni razlikuju od mehanizama koji su zaduženi za pohranu podataka”, kaže Frankland.
Jedan od tih mehanizama je slabljenje ili eliminacija sinaptičkih veza između neurona koji sudjeluju u pamćenju. Drugi mehanizam je generiranje novih neurona iz matičnih stanica. Novi neuroni “pišu” preko pohranjenih sjećanja te ih čine teže dostupnima. Ovo bi moglo objasniti zašto djeca, čiji hipokampus proizvodi više novih neurona, zaboravljaju toliko podataka.
Može se činiti nelogičnim da bi mozak trošio toliko energije za stvaranje novih neurona na štetu memorije. Da bi pronašao odgovor na to pitanje, Richards, čije istraživanje koristi teoriju umjetne inteligencije (AI), proučavao je principe učenja umjetne inteligencije. Na temelju tih principa, Frankland i Richards iznose argument da nam upravo interakcija između prisjećanja i zaboravljanja omogućava donošenje inteligentnijih odluka.
To se događa na dva načina. Prvo, zaboravljanje nam omogućava prilagođavanje novim situacijama otpuštanjem zastarjelih informacija i onih koje nas potencijalno mogu odvesti na krivi trag jer nam više ne mogu pomoći u snalaženju u novom, promijenjenom okruženju. “Ako pokušavate uspješno funkcionirati u svijetu, a vaš mozak neprestano iznosi na površinu mnoštvo konfliktnih sjećanja, to vam otežava racionalno donošenje odluka”, kaže Richards. Drugi način na koji nam zaboravljanje olakšava donošenje odluka je to što nam omogućavanje generaliziranje prošlih događaja te se tako lakše snalazimo u novim situacijama. Ovaj se princip u području umjetne inteligencije (AI) naziva “regularizacija” gdje jednostavni računalni modeli daju prioritet osnovnim informacijama, a uklanjaju specifične detalje.
Sjećanja u mozgu funkcioniraju na sličan način. Kada se sjećamo samo suštine nekog susreta, a ne svakog detalja, to kontrolirano zaboravljanje beznačajnih detalja stvara jednostavne uspomene koje nam mogu mnogo bolje pomoći u predviđanju novih iskustava.
U konačnici, na ove mehanizme utječe i okruženje u kojem se nalazimo. Okolina koja se stalno mijenja, može zahtijevati da se manje sjećamo nekih situacija. Primjerice, blagajnica koja svakodnevno susreće veliki broj novih ljudi, pamtit će možda imena svojih kupaca samo u kratkom razdoblju, dok će dizajnerica koja se sa svojim klijentima redovito susreće, duže zadržati informacije u memoriji. “Ako je okruženje konzistentno i ako postoji veća vjerojatnost da će se vratiti u vaš život – željet ćete se više sjećati nekih stvari”, objašnjava Richards.
Slično tomu, istraživanje pokazuje da se epizodna sjećanja brže zaboravljaju od općeg znanja kojem svakodnevno pristupamo, a upravo je to važno kada trebamo donositi dobre odluke.
Izvor: MedicalXpress
