Godina na izmaku bila je vjerojatno jedna od najizazovnijih u našim životima. Zasigurno nije bila toliko teška kao ratne devedesete, a zasad ni gospodarski nepredvidiva kao 2008. i onih nekoliko iza nje, što ponajviše možemo zahvaliti financijskoj injekciji Europske unije i digitalnim rješenjima koja su gospodarstvo održala na životu, ali je iznimno utjecala na psihu svakoga od nas. Možda poneki od nas uspijevaju stvoriti privid da je sve isto, no nije i ne znamo kad će opet biti.
Ove godine sudjelovao sam u dva projekta čija će se finala odviti u sljedećih nekoliko tjedana, a koja su uključivala mlade osobe, studente koji će jednoga dana biti inovatori, poduzetnici, vrhunski financijski stručnjaci, novinari ili komunikolozi. Realno, mogu postati bilo što od toga jer je njihov entuzijazam inspirativan i zarazan, što me posebno raduje. Ono što me svakako manje radovalo jest nemogućnost da im, u punom smislu, omogućim da svoje vještine bruse u nekom od odjela servisa Moj-eRačun. To je puni smisao mentorstva; dati nekomu priliku da nauči, da donese odluku pa čak i da pogriješi.
Potaknula me ta suradnja da propitujem razliku između njihovog i svog vremena, između kojih se podmuklo uvuklo nekoliko desetljeća razlike, iako, da se ne lažemo, ja svako vrijeme smatram svojim jer mi donosi nova iskustva i ideje, pa sam se prisjetio vremena kada smo 80-ih s daleko manje tehnologije i daleko manje resursa u globalu sanjali velike stvari. U to vrijeme rijetko je koje poduzeće imalo računala, informatika nije bila ni izbori predmet u školi, ali ja sam bio među rijetkim sretnicima koji su imali računala i to zato što sam si ga sam, kao i neki moji prijatelji, sastavio iz dijelova. Noćima, tjednima i mjesecima smo pisali programe koji su, s obzirom na tadašnju tehnologiju, za današnje pojmove imali poprilično ograničene mogućnosti. No to nas je navelo da razmišljamo izvan okvira, da probamo i stoput ne uspijemo, ali smo naučili razmišljati.
Jesmo li zbog Googlea prestali pamtiti?
Čitam neke podatke iz istraživanja na temu koncentracije i usvajanja novih informacija čiji je zaključak da smo, pojavom Googlea i sličnih alata, odnosno korištenjem interneta, značajno izgubili sposobnost razumijevanja i pamćenja pročitanog jer su nam informacije dostupne na klik. Ne promišljamo kritički jer nam je rješenje pred nosom. Kao netko tko se bavi digitalizacijom, rekao bih da je koristimo potpuno krivo. To je izvrstan alat da svoju djecu ohrabrimo da propitkuju, istražuju, unaprjeđuju, a ne da za sve imaju gotovu aplikaciju. Neka je sami, uostalom stvore.
I to je ono što, zapravo, planiram poručiti sudionicima konferencije Poduzetnički mindset za mlade, koja će se održati 27. studenoga, na kojoj sam jedan od predavača. Planiram im poručiti i da odmah danas odustanu od posla jer posao ima negativnu konotaciju, postaje obaveza. Ne mislim ovdje da svi trebaju imati poziv, nisam čak siguran ni da vjerujem u tu konstrukciju, ali istinski sam pobornik rada i djelovanja u smislu stvaranja novih vrijednosti. Ako sam danas nešto radio, a u tom cijelom procesu nisam ništa naučio, nisam stvorio ništa novo, koliko je koristi proizašlo iz svih tih sati koje sam utrošio na obavljanje toga posla?
Bez cjeloživotnog učenja svatko od nas, kao pojedinac, prestaje biti produktivni član društva u kojem živimo. Da smo ostali na razini informacija, odnosno znanja koje smo prikupili isključivo u srednjoj školi ili na fakultetu, većina danas ne bi znala ni upaliti računalo, a kamoli ga koristiti. Nije dovoljno samo biti korektan; odraditi što se traži od nas i iz dana u dan ponavljati te iste obrasce. Usudite se maštati, razmišljati divergentno, stajati iza svojih ideja. Da je Henry Ford slušao suvremenike, nikada ne bi uveo pokretnu traku u proizvodnju, a mi ne bismo imali o čemu učiti na studiju ekonomije, strojarstva, elektrotehnike pa i na polovici smjerova na Filozofskom fakultetu. Ta jedna promjena otvorila je milijune novih radnih mjesta i stvorila društvo kakvo danas poznajemo. Eto koliko jedna dobra ideja može imati utjecaj na čitav svijet.
