Napredak ostvaren na načelima liberalizma na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće očito je uzet zdravo za gotovo. Ljudi su počeli vjerovati da daljnji napredak nije moguć na starim načelima liberalizma, pa su ta načela zamijenili novima umjesto da ih samo unaprijede i poboljšaju. Činjenica je da čovjek ostvaruje svoj puni potencijal tek kada je slobodan raditi ono što najbolje zna. Liberalizam nije neki statički skup krutih pravila, već spontanost u korištenju snaga društva bez prisutnosti prisile.
Reakcija
Kao reakcija na ta liberalna stajališta, individualizam i kapitalizam, rodio se socijalizam. Njemačka je krajem 19. stoljeća postala središte iz kojeg su se, i na istok i na zapad, širile te nove ideje koje će upravljati svijetom u 20. stoljeću. Iako socijalizam kao takav nije nastao u Njemačkoj, upravo se tamo “usavršio”. Najneobičnije je upravo to što je socijalizam zamijenio liberalizam pod “zastavom slobode”, iako nitko nije poricao činjenicu kako se socijalističke ideje u praksi mogu ostvariti samo uz pomoć diktatorske vlasti. Tek je nakon revolucija 1848. i 1849., poznatijih kao Proljeće naroda, socijalizam počeo stupati u savez sa snagama slobode, odnosno demokracijom.
Centralizirano planiranje
Taj novi “demokratski socijalizam” riječ “sloboda” koristi kao ključnu u povezivanju s liberalnim stajalištima, no njezino je pravo značenje u očima socijalista zapravo moć i raspodjela bogatstva. Javljaju se ideje poput “planirane privrede”, prema kojima nije više dovoljno prepustiti poduzetnicima i gospodarstvenicima da sami rade svoje individualne planove u okviru nekakvih zacrtanih zajedničkih pravila, iako je planiranje jedna od osnovnih ekonomskih zadaća. Umjesto toga, a u smjeru ostvarivanja nekih zajedničkih društvenih ciljeva i društvene dobrobiti, cjelokupna gospodarska aktivnost planira se centralno, od strane države. To dovodi do onemogućavanja konkurencije i stvaranja kontroliranih monopola, što je također u potpunoj kontradikciji sa liberalnim načelima. Centralizirano planiranje, prema tome, osim u ropstvo vodi i u siromaštvo, dok slobodna suradnja vodi prema bogatstvu.
Negativne posljedice
Kao znanstveni eksperiment i nepobitan dokaz takve teze, očiti je primjer Istočne i Zapadne Njemačke. Ista krv, ista civilizacija, ista razina tehničke sposobnosti, ali različito prihvaćene metode društvene organizacije. Rezultati su ovdje bili vrlo jasni – na istoku tiranija i siromaštvo, a na zapadu sloboda i bogatstvo. Takvih je primjera u svijetu bilo još mnogo, no ovaj zasigurno najslikovitije prikazuje ta dva svjetonazora i rezultate prihvaćanja svakog od njih, čak i zbog fizičkog zida koji je sagradio Istočni blok kako građani ne bi napustili Istočnu Njemačku (pobjegli na zapad). Socijalizam prema tome gotovo sigurno vodi u totalitarne režime i siromaštvo. “Lijevi” totalitarni režimi poput komunizma, kao i oni “desni” poput nacizma i/ili fašizma, nedvojbeno su za sobom ostavili brojne žrtve i nesagledive negativne posljedice koje se osjećaju još i danas.
Zaključci nisu bezazleni
Očita sličnost totalitarnih režima komunizma i nacizma odnosno fašizma, kao i činjenica kako su pripadnici tih pokreta, pa čak i njihovi vođe, često započinjali kao socijalisti, a završavali kao nacisti ili fašisti i obratno. U kontekstu navedenoga, između tog vremena i današnjice, koju nažalost obilježava tekuća korona-kriza, mogu se povući određene paralele i izvući zaključci koji nisu nimalo bezazleni, naročito sa stajališta onih kojima se brani slobodan rad, a time izravno ugrožava egzistencija jednog dijela svjetske populacije (s obzirom na to da je problem globalnog karaktera). Nastavlja se…
