Firma Allen Career Institute bavi se coachingom studenata medicine i informatike, zapošljava oko 10 000 Indijaca, a kroz njihove edukacije prođe preko 300 000 studenata svake godine. Šibenčanka Barbara Maheshwari postala je prvi zaposlenik u povijesti firme koji nije Indijac i dozvoljen joj je remote rad.
Poslovanje u Indiji je dosta konzervativno pa tako do prije 20 godina ženama nije bilo dozvoljeno da uđu u firmu, a sada je Barbara postala jedna od prvih žena na upravljačkoj poziciji u ovoj korporaciji. Ovo je veliki korak za Allen Career Institute jer je s ovim vodstvo firme pokazalo da je otvoreno prema digitalnoj transformaciji i da se počinje stvarati prostor za žene u indijskom biznisu.
Važno je biti dobar u svom poslu
Barbara se još od srednjoškolskih dana bavila poduzetništvom, počela je s hostesama, promocijama organizacijom evenata, a na kraju je dogurala do vođenja kompanija u Londonu, Dubaiju i Indiji. Od prodavačice sladoleda i hostese do vođenja međunarodnih projekata i konzultiranja tehnoloških startupa. Najveći vjetar u leđa dobila je kada je upisala Executive MBA na Cotrugli Business School. Kaže da je tamo stekla ekstenzivno znanje o generalnom menadžmentu i upoznala neke od najuspješnijih direktora na Balkanu koji su joj pomogli svojim mentoriranjem i networkingom.
“U Londonu se nije bilo teško snaći, ima puno poslovnih prilika, važno je samo da ste dobri u svom poslu, da govorite engleski i poznajete tržište. Konkurencija je ogromna, ali za kvalitetne ljude uvijek se nađe projekata. Fascinira me koliko je brzo moguće napredovati i kako se trud zaista vrednuje samo ako imate dobar stav i ako ste ambiciozni. Britanci jako cijene usku specijaliziranost, a meni to nije išlo u prilog jer sam ja oduvijek radila malo marketing, malo sales, malo generalni menadžment i to u raznim industrijama. U Engleskoj su me dopali projekti vezani uz Blockchain, AI, softver za prediktivnu analitiku, vođenje poliklinike za estetsku kirurgiju i postavljanje franšize za pogrebno poduzeće. Na kraju sam vidjela ogromnu poslovnu priliku u spajanju startupa iz Londona s remote freelancerima iz Hrvatske pa sam otvorila firmu Remote Bob u Londonu. Dok je firma još bila u fazi ideje, dobila sam ponudu od investitora koji je želio uložiti 80 000 funti u zamjenu za 25 % udjela u firmi, ali sam ju odbila jer znam da će jednog dana četvrtina ove firme vrijediti puno, puno više od toga. Ova situacija s koronavirusom je iznimno pozitivno utjecala na naš posao, jer se potražnja za remote zaposlenicima eksponencijalno povećala. Bilo je i sastanaka gdje mi neki potencijalni partneri ili čak ljudi iz našeg tima koji bi me trebali mentorirati govore da nikada neću uspjeti, da nisam dovoljno dobra, da nemam pojma i da je najbolje da odmah odustanem, da sam premlada, previše nefokusirana ili da su žene stvorene da budu asistenti. To mi je uvijek davalo dodatnu motivaciju da im dokažem da nisu u pravu.”
Dogodila se ljubav i…
U mom planu za karijeru bio je London, Dubai i San Francisco, ali dogodila se ljubav – upoznala sam dečka iz Indije i otišla s njim u Rajasthan. Dok smo putovali prema Indiji čitala sam priče o tome kako je Indija opasna za žene, kako se ne preporučuje šetati sam i da su općenito žene u podređenom položaju. Ja vjerujem da svatko stvara svoju stvarnost i da ne bi trebalo biti tako, pa sam počela volontirati u maloj humanitarnoj udruzi Asha Nari gdje smo učili djecu i odrasle osnovama matematike i pisanja. U Indiji je uobičajeno da ljudi ne znaju napisati svoje ime ili da nemaju novaca za cipele. Kroz to iskustvo počela sam razumjeti koliko je važno obrazovanje. I to ne samo formalno obrazovanje, već praktično i da kada dijelimo znanje možemo pomoći ljudima da stvarno promijene svoj život.
Počela sam tražiti poslove u edukacijskoj industriji, znala sam da neće biti lako s obzirom na to da mi treba viza te kako nije još uobičajeno vidjeti žene u biznisu u ovoj državi, ali nakon mjesec dana truda i pregovaranja službeno sam poslala Business Executive u market leaderu Allen Career Institutu. Osim dobivanja ove prestižne pozicije, ogromno postignuće jest to što su pristali na remote rad, što znači da mogu živjeti bilo gdje u svijetu dok god odrađujem svoj dio posla na vrijeme.
No dok dajem sve od sebe da pomognem ovom Indijskom market leaderu s ekspanzijom, želim pomoći na neki način i ljudima u Hrvatskoj. Planiram provesti idućih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj i dok sam tu moja misija je educirati poslodavce i zaposlenike o remote načinu rada – kada bi poslodavci znali kako upravljati ljudima remotely, imali bi sretnije zaposlenike koji su motiviraniji zbog fleksibilnosti koja im se pruža, dok u isto vrijeme poslodavac dobiva poslovne rezultate kakve je i očekivao bez da mu netko sjedi u uredu od 9 do 5 i gubi vrijeme. Kada netko radi od kuće (remotely), na kraju dana ili tjedna mora moći pokazati što je sve napravio jer ne može reći: “Pa bio sam tu, vidjeli ste me da sjedim u uredu”. A da ne spominjem i da je takav način rada corona-free što je u ovoj situaciji najvažnije. Prednosti remote rada su brojne – poslodavac uopće ne treba ured pa automatski reže troškove, dok remote rad za zaposlenike znači da se mogu primjerice preseliti na more dok rade s kompjutera za firmu iz Zagreba ili Londona.
Krajem lipnja započele su i edukacije za ljude koji traže posao i žele raditi remotely. Prve edukacije bile su na teme:
- Kako postati Virtualni Assistent
- Kako postati Social Media Specialist
- Kako napisati CV i dobiti novi posao kroz 6 tjedana
- Što poslodavci žele čuti na razgovoru za posao te kako biti iskren i ostaviti dobar dojam.
Imat ćemo opciju i za one koji si ne mogu priuštiti plaćanje ovih edukacija, da cijenu tečaja otplate volontiranjem u humanitarnim udrugama ili nekom drugom akcijom koja bi bila dobra za društvo.
Mogu garantirati da će osoba s prosječnom inteligencijom i radnim iskustvom, ako odlično govori engleski jezik, uz moju pomoć dobiti posao kroz maksimalno šest tjedana. Pod pomoć ne mislim na poznanstva ili veze, već na savjete, upute i trud. Nadam se da ću u budućnosti biti jedan od ljudi koji vode poslovnu transformaciju i osiguravaju svjetliju budućnost za sve Hrvate.
Sjetim se uvijek izjave naše predsjednice koja je rekla da ima dogovore s državama koje će zapošljavati Hrvate za 8000 eura mjesečno. To je bilo malo pretjerano i komično, ali suština njene ideje nije bila loša. Mi već imamo pametne, snalažljive ljude, i većina ih zna koristiti kompjuter i govoriti engleski jezik. S druge strane, u Engleskoj poznajem stotine vlasnika firmi koji bi rado zaposlili Hrvate jer je kultura slična, nema velike razlike u vremenskoj zoni, i Hrvatske plaće koje radnici traže su za Britansko tržište jako niske te im se itekako isplati zaposliti nekoga remotely.
Jedina stvar koja nama Hrvatima nedostaje jest malo inovativnog, pozitivnog razmišljanja i znanja o poslovnim toolovima i tehnikama koje se koriste u poslovnom svijetu. Savjetnice koje rade u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje ne znaju puno o ljudskim resursima ni o načinu na koji mogu pomoći ljudima da postanu kvalificiraniji za poslove ili da se dobro prezentiraju poslodavcima. S druge strane, ni ljudi ne znaju odakle da krenu te generalno vlada razmišljanje da u Hrvatskoj “nema posla”.
