Pred deset godina čuo sam vic o Zagrebu 2020. Došao čovjek u pekaru i pita: Pošto kruh? Pet eura, odgovori prodavač. Zašto tako puno, upita čovjek. Pa dva eura državi, dva za Bandića, odgovori prodavač. A jedan euro, upita čovjek. Toliko košta kruh, reče pekar. Dobro, djeca mi plaču od gladi, nemam izbora, odgovori čovjek i stavi na pult pet eura. Pekar mu vrati jedan euro i kiselo se nasmije: Danas nema kruha!
Zašto sam se sjetio ovog vica deset godina kasnije, usred virusne pandemije? Prvenstveno zato što karantena pokazuje sve paradokse skupe države i lošeg teritorijalnog ustroja. S jedne strane nailazi globalna i lokalna recesija s drastičnim padom BDP-a, s druge strane sindikati nemaju namjeru dopustiti smanjenje plaća u javnom sektoru, s treće strane, poduzetnička Hrvatska i dalje stenje pod teretom proračunske Hrvatske koju “hrani”, čak i sad kad radi s pola kapaciteta, s četvrte strane, kriza je prilika za brze i drastične reforme, ali vlast o njima niti govori niti razmišlja.
Zašto imamo skupu i neefikasnu državu, a građani i dalje biraju one koji to ne žele promijeniti? Dio odgovora je lagan jer trećina svih zaposlenih radi upravo za tu i takvu državu. Konkretno, od stotinu radnih mjesta sedamnaest ih je u javnoj upravi, a trinaest čine zaposleni u javnim poduzećima. To bi možda bio dobar pokazatelj za neku skandinavsku zemlju s tradicijom državnog zapošljavanja. No za tranzicijsku zemlju koja se muči naći mjesto na svjetskom tržištu to je vrlo nepovoljna brojka.
Posljedica te “nadzaposlenosti” je skupa država čiji teret krhko gospodarstvo ne može podnijeti. Da bi privreda ojačala, treba je osloboditi nameta i dati joj da diše, da investira u tehnologiju, razvoj, istraživanje i marketing, umjesto da pola onoga što stvori kroz poreze i doprinose daje državi jer ona taj novac uglavnom usmjerava u neproduktivnu potrošnju. Pojednostavnjeno rečeno, sedam “poduzetnika” radi da bi uzdržavalo trojicu državnih službenika, zato je gospodarstvu teško biti konkurentno. Nalikuje na trkača s utezima na nogama od kojeg se očekuje da pobjeđuje u utrci.
Tomu valja dodati naš mentalitet koji državu vidi kao poželjnog poslodavca, posebno sa stanovišta sigurnosti radnog mjesta, birokratske moći koju ono pruža i relativno malog opterećenja u odnosu na slično radno mjesto u poduzetničkim tvrtkama. Na primjer, u dvije godine krize s početka desetljeća izgubljeno je preko stotinu tisuća radnih mjesta u privredi, a da istodobno javna uprava nikoga nije otpustila. Zato cilj reforme mora biti novi omjer.
Neka osmorica koji rade uzdržavaju dvojicu iz „nadgradnje“. Za to postoje samo dva načina. Prvi je značajno smanjenje broja državnih zaposlenika, odnosno racionalizacija uprave na svim razinama. Drugi je privatizacija javnih poduzeća kod kojih ne postoji očiti strateški interes države te njihovo prepuštanje tržištu i konkurenciji.
Taj je proces težak i politički zahtjevan. S jedne strane snažni sindikati godinama zaustavljaju svaku inicijativu restrukturiranja uprave koja bi uzrokovala otpuštanja. S druge strane, vlast ne pokazuje ozbiljniju namjeru da nešto učini, već mirno gleda kako problem eskalira pa ga je sve teže rješavati.
Jedan od razloga skupe države leži u lošem ustroju zemlje. Zakonom iz 1992. formirana je 21 županija (uključujući i Grad Zagreb sa statusom županije), 70 gradova i 419 općina kao mreža jedinica lokalne samouprave. U međuvremenu je taj broj odlukama Sabora rastao tako da je danas Hrvatska podijeljena na 129 gradova i 428 općina, odnosno ima čak 557 upravno-teritorijalnih jedinica. Vrijedno je podsjetiti se da su u vrijeme popisa stanovništva 1991. godine postojale samo 102 općine.
Prevelik broj županija, gradova i općina stvaran je da bi vladajućima osigurao uspjeh na izborima, krojenjem izbornih jedinica po njihovoj potrebi i ukusu. Također, tako su se zadovoljavali politički apetiti za što većim brojem dužnosničkih fotelja i rukovodećih pozicija koje se dijele pripadnicima pobjedničke političke opcije. Dobar aktualni primjer je Hrvatska gospodarska komora koja bi trebala biti efikasna infrastruktura poduzetnika, a već godinama se o njoj govori kao o mjestu za uhljebljivanje politički podobnih.
Reformom upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatsku treba vratiti na manji broj gospodarski održivih cjelina, sposobnih da budu subjekt regionalnog razvoja. Valja zadržati samo one gradove i općine koji su gospodarski održivi, odnosno u stanju sami financirati svoj rad ili se osloniti na volonterstvo. Danas mnoge općine spašavaju proračun dotacijama iz županije i države ili prodajom vrijednih nekretnina, a neke preživljavaju zbog posebnog statusa koji im omogućava porezne olakšice (npr. područje posebne državne skrbi ili brdsko-planinsko područje).
Druga skupina problema vezana je uz kulturu i stil djelovanja naše javne uprave i njezina političkog okružja. Umjesto da se postavi kao objektivna infrastruktura kojoj je zadatak prema svima biti jednak i pravedan, tradicija je naše uprave sprega s politikom, birokratiziranost, sklonost korupciji, nepotizam i drugi oblici zloporabe položaja. Poznato je da efikasna uprava i stabilno djelovanje pravne države stvaraju predvidivo i poticajno okružje za poslovanje, poduzetništvo, investicije i gospodarski razvoj uopće. Birokratizacija i korupcija nisu poželjne pojave ni kapitalu ni razvojnim projektima. Prema analizama, korupcija je jedan od glavnih razloga slabe hrvatske konkurentnosti.
Ako svi govore o korupciji, a vlast poduzima tek onoliko koliko joj diktira politički interes, ako su svi svjesni da birokracija, od lokalne do vladine, ima “prste u pekmezu”, sklona je lobirati i zalagati se za projekte na kojima se mogu zaraditi politički bodovi ili osobne provizije, onda se ne treba čuditi niskom plasmanu na listama konkurentnosti Hrvatske i kvalitete njezina političko-pravnog okružja.
Jedna od važnih aktivnosti na smanjenju troškova države i poboljšanju javnih usluga jest što brža demonopolizacija. Bez obzira na to radi li se o visokoškolskim obrazovnim institucijama, proizvođačima i distributerima električne energije, organizatorima gradskog prijevoza, poštarima ili školama i dječjim vrtićima, razni monopoli, ponekad zakonski utemeljeni, a ponekad loše sakriveni iza odluka organa vlasti, koncesija i lažiranih postupaka javne nabave, uzrokuju da dobivamo loše usluge i za njih plaćamo previsoku cijenu.
Opća demonopolizacija bitno utječe na povećanje konkurencije, a time i kvalitete usluga, otvarajući prostor za stvaranje novih radnih mjesta. Osim toga, ukidanje monopola dovodi do promjene ponašanja. Svaki monopol je potencijal za korupciju, zaštićena institucija i djelatnost brane se birokratskim pravilima koja često nemaju smisla i stvara se osjećaj nepravde i manipulacije. Uz to, politički monopol i mentalitet despotizma dovode do negativne kadrovske selekcije u tijelima uprave, javnim poduzećima i organizacijama koje su pod patronatom političkih struktura.
Posebno je važna i reforma pravosuđa koje treba učiniti jednostavnim i istinski nezavisnim. Još su stari Rimljani govorili da previše zakona znači premalo pravde. U našem pravnom okružju mnogi su zakoni i propisi u kontradikciji, toliko ih ima i tako se brzo mijenjaju da ih je teško pratiti, a onda i primjenjivati.
Ovi su zadaci prioritetni, iako ih neće biti lako sprovesti. Bolno će i mučno biti razvlaštenje ogromnog broja “lokalnih šerifa” i sloja “uhljeba” koji je navikao živjeti od privilegija i korupcije, ali s tim procesom treba početi što prije. Možda nam promjena navika i pritisak virusne krize daju krila i poticaj. Ili ćemo se vratiti na staro kad oluja prođe, osuđeni da i dalje trpimo hrpu nelogičnosti s kojima se vlast nije u stanju obračunati?!
