Izudarana pandemijska ekonomija je razdrapana, dezorijentirana i tetura kao boksač pri kraju borbe. Neke grane gospodarstva više gotovo i ne rade ili rade smanjenim kapacitetom, izazivajući svojim padom nesretni domino efekt – poharana radna mjesta, neostvarene prihode i otkazivanje poslova.
Države žele pomoći – i to čine, ponekad i vrlo obilato – poput EU-a. Ipak, ni sve bacanje novca iz aviona, bezbrojni poticaji, oproštenja dugovanja, smanjeni porezi i krpanja potrganih budžeta firmi ne mogu zapravo spasiti ekonomiju, radna mjesta i dobrobit svih nas. Sve su to dobrodošle prve pomoći, ali ako stvari više ne budu funkcionirale kao prije, ako se mora drugačije živjeti i drugačije raditi – netko to mora izmisliti, ostvariti, postaviti na noge.
Poduzetnici su ti koji će u neprilikama vidjeti mogućnost, a u kaosu priliku. Oni će prvi zaključiti da su stari putevi devastirani i beznadni, pa će izgraditi nove, bolje i brže. Dok ljudi još nariču nad ostacima starog, a države mjere gubitke, poduzetnici će već biti na pol puta, raskrčiti kaos i polako uočiti svjetlo na kraju tunela.
Dok će drugi očajavati, depresivno ležati na kauču i bjesnjeti na krizu i nezaposlenost, poduzetnici će se boriti, tegliti, a rodbina i okolina će ih nerijetko optuživati, smijati im se i osuđivati ih (iako će poslije rado posuđivati novac od njih, ako uvide priliku). Vjeru i podršku poduzetnik neće dobiti na “lijepe oči”. Dobit će je onda kad je više ionako neće trebati, kad uspije.
Svaka nova kriza iznjedri nove poduzetničke brigade. Onih koji će započeti poslove kad svi misle da to nema smisla i pronaći put kad svi budu mislili da smo se posve izgubili.
Bitke poduzetnika – sa samima sobom, s ne uvijek naklonjenom okolinom i nebrojenim izazovima kreiranja novog poslovnog organizma i njegova krvotoka – nisu dovoljno opjevane, iako na njima počiva svako dobro koje uživamo u svom ugodnome modernom svijetu.
Korporacije će tromo i sporo tražiti svoj put u novim okolnostima, političari nervozno razmišljati komu sve podijeliti novac, a po garažama i sobama, u kuhinjama i u kutovima spavaćih soba poduzetnici će polako krpati razdrapane mreže funkcioniranja svijeta.
To su ljudi koji ne mogu sjediti na miru, koji imaju vjeru veću od potrebe da rukama opipaju stvari prije nego što povjeruju u njih i ljudi koji će uvijek iznijeti svijet na svojim ramenima, donijeti hranu, pokrpati žice, izgraditi domove i stvoriti infrastrukturu inovacija koja kao vlak ukrcava zaposlenike skupljene putem, stvarajući nove horizonte i nove nade.
Pa ako imate nekoga tko usred ove lomljave svijeta neće sjediti skrštenih ruku, dajte im podršku i prije negoli izgrade otmjena sjedišta svojih firmi. Podržite ih onda kad im najviše treba. Dok sjede u kutu sobe i zacrtavaju sebi stvari koje drugima izgledaju nemoguće.
Jer, sve je jednom bilo nemoguće dok netko nije napravio da bude moguće. I auto i avion i svemirski letovi i kondenzirano mlijeko. Sve je nepostojalo i bilo nemoguće – dok nije konačno nastalo i postalo moguće – začeto nezgrapnom skicom nekog novog poduzetnika u nastanku, u nečijem boravku, na pivici, u garaži…
Pa ako želite da što prije izbrišemo tragove pandemijine recesije, pružite ruku podrške – baš poduzetnicima!
