Nedavno su me posjetila dva bliska prijatelja koja se više od 40 godina bave edukacijom adolescenata. Razgovarali smo općenito o učenicima, a kada sam ih pitala što se tijekom vremena promijenilo kod djece, složno su rekli: “grit”. Točnije rečeno, imaju ga sve manje, a učitelji postaju sve zabrinutiji jer su današnja djeca sve osjetljivija i manje otporna na poteškoće.
Kada sam malo dublje ušla u ovu temu, otkrila sam da i znanstvenici proučavaju ono što moji prijatelji svakodnevno viđaju u praksi. Istraživanja o ulozi grita u uspjehu pojedinca postala su vrlo popularna, a jedno od značajnijih je provela Angela Duckworth čiji je govor na TED-u u samo nekoliko mjeseci imao više od milijun pregleda. Njezin rad bio je prepoznat i u znanstvenim krugovima te je za nastavak svoga rada dobila MacArthur stipendiju, poznatu kao “Genius Grant”. No premda je Duckworth napravila veliki napredak u proučavanju ove tematike u novije vrijeme, ona “stoji na ramenima” velikana kao što su William James, K. E. Ericson i Aristotel koji su vjerovali da je upornost jedna od najcjenjenijih vrlina.
Prema Merriam-Webster rječniku, grit se definira kao “čvrstina karaktera; neukrotiv duh”. Duckworth je ovu definiciju uskladila s rezultatima svog istraživanja pa grit definira kao “strastvenu upornost u ostvarivanju dugoročnih ciljeva”. Iako znam da je ona stručnjakinja, nisam sigurna da se grit odnosi samo na dugoročne ciljeve. Neki moji poznanici s jakim gritom nemaju taj luksuz da se posvete dugoročnim planovima, već su primorani reagirati na neposredne potrebe. To ne umanjuje vrijednost njihove čvrstine, već naglašava da je kod grita važniji stav nego krajnji cilj.
Budući da je istraživanje Angele Duckworth provedeno u kontekstu iznimnih performansi i uspjeha u tradicionalnom smislu riječi, velika pažnja bila je posvećena rezultatima testova, stupnjevima obrazovanja i priznanjima stečenim tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Nju konkretno zanima zašto osobe s jednakim talentom i inteligencijom ostvaruju različite rezultate. Upravo ta distinkcija daje joj slobodu za razvijanje vlastite definicije, ali ukazuje na važnost promatranja konteksta njezinog istraživanja.
Karakteristike grita, navedene u nastavku, potkrijepljene su rezultatima istraživanja Angele Duckworth kao i nekim koja daju drugačiju perspektivu. No i sama A. Duckworth kaže kako je suština grita neuhvatljiva. Razina grita ovisi o manifestaciji stotina korelacijskih veza, sa svim njihovim nijansama i anomalijama, u danom trenutku. Ponekad je jači, ponekad slabiji, ali naša upornost i konzistentnost ovise o tome koliko možemo pristupiti gritu, rasplamsati ga i kontrolirati. U nastavku donosimo nekoliko najvažnijih karakteristika grita kako biste mogli sami procijeniti gdje se, u odnosu na njih, nalazite.
Hrabrost
Premda je hrabrost neke osobe teško procijeniti, ona je direktno proporcionalna s razinom njezinog grita. Točnije rečeno, vaša sposobnost upravljanja strahom od neuspjeha imperativ je i prediktor uspjeha. Osobe s jakim gritom ne boje se neuspjeha, već ga prihvaćaju kao dio procesa. Shvaćaju da poraz sa sobom nosi vrijedne lekcije i da je upornost nužna za izvrsne rezultate. Theodore Roosevelt, velikan grita, u svom je govoru na Sorboni 1907. godine istaknuo važnost prevladavanja straha i kontrole vlastite osjetljivosti. Između ostalog je izjavio: “Nije važan kritičar, čovjek koji ističe kako je snažan čovjek posrnuo, ili gdje je činitelj mogao činiti bolje. Zasluga pripada čovjeku koji je u areni, čije je lice obavijeno prašinom, znojem i krvlju; onomu koji je bio neustrašiv u svojim nastojanjima; onomu tko pogriješi, ali se uvijek iznova vraća; onomu tko ulaže napore da ostvari velika djela; onomu koga krasi velik entuzijazam, velika predanost; koji je povećen pozitivnim ciljevima; koji je u najboljem slučaju ostvario veliki trijumf, a u najgorem, čak i ako je doživio neuspjeh, zna da je napravio sve što je bilo u njegovoj moći”.
Strah od neuspjeha ili atihifobiju, kako je naziva medicinska znanost, karakterizira nezdrava averzija prema riziku (i snažan otpor prema prihvaćanju ranjivosti). On iscrpljuje osobu i stvara joj mnoge probleme u svakodnevnom životu; prate ga anksioznost, mentalne blokade i perfekcionizam, a znanstvenici ga pripisuju genetici, kemiji mozga i životnim iskustvima. Međutim, problem nije nepremostiv. Na Amazonovoj tražilici “strah od neuspjeha” daje više od 20 000 rezultata. I dok postoji velik broj različitih manifestacija i stupnjeva tog problema, glavni protulijek za taj strah su riječi Eleanor Roosevelt: “Svakoga dana učini nešto što te plaši”. Jer hrabrost je poput mišića; mora se svakodnevno vježbati. Ako to činite, ona će rasti; zanemarite li potrebu za vježbom, ona će atrofirati. Hrabrost jača grit. Te dvije stvari su u svojevrsnoj simbiozi pa trebamo pronaći način da ih svjesno jačamo i međusobno usklađujemo.
Ovdje želim spomenuti i stav nekih edukacijskih stručnjaka koji vjeruju da sve rašireniji trend zaštićivanja mladih uklanjanjem konkurencije – primjerice iz sporta – ne daje priliku djeci da nauče prihvatiti poraz i shvate kako je on sastavni dio života. Štetimo li nehotice današnjoj djeci nastojeći ih zaštititi od razočaranja? Tetošenje i razvijanje hrabrosti doista ne idu ruku pod ruku. No kao i u svemu, vjerojatno je rješenje u ravnoteži.
Savjesnost: usmjerenost prema uspjehu vs. pouzdanost
Poznato je da našu osobnost određuje pet glavnih faktora koje stučnjaci jednim imenom nazvaju Big Five. To su: otvorenost, savjesnost, ekstraverzija, ugodnost i emocionalna stabilnost. Svaki od ovih faktora egzistira na kontinuumu s ekstremima na svakom kraju, a naša je osobnost izraz njihove međusobne dinamične interakcije u danom trenutku. Iako neki faktori povremeno mogu biti izraženiji, oni su kod većine ljudi prilično stabilni.
Angela Duckworth ističe kako je – od svih navedenih faktora – savjesnost najuže povezana s gritom. Međutim, čini se da postoje dvije vrste savjesnosti, a naš će uspjeh ovisiti o tipu kojem pripadamo. Savjesnost u tradicionalnom kontekstu podrazumijeva oprez, naporan rad i pedantnost. Ali u studiji iz 1992. godine, edukacijska stručnjakinja L.M. Hough otkrila je da definicija savjesnosti ima daleko više nijansi kada se uzme u obzir dimenzija upornosti. Ona je otkrila kako se savjesnost može manifestirati na dva načina – kao usmjerenost prema uspjehu i kao pouzdanost.
Osoba usmjerena na uspjeh je ona koji neumorno radi, trudi se obaviti dobar posao i izvršavati svoje zadaće, dok je pouzdana osoba uočljivo samokontrolirana i konvencionalna. Ne iznenađuje da će osoba usmjerena na uspjeh imati mnogo veće šanse za ostvarenje uspjeha, nego ona koja je primarno orijentirana na pouzdanost. Stoga osoba s visokim stupnjem samokontrole koja nikada ne griješi, možda neće ostvariti tako veliki uspjeh kao njezini živahniji prijatelji. Drugim riječima, u kontekstu savjesnosti, grita i uspjeha, važna je snažna usmjerenost na cilj, a ne samo “dolazak na trening”.
Dugoročni ciljevi i izdržljivost: ići do kraja
Kao što sam spomenula u uvodu, imala sam određene rezerve u vezi Websterove definicije grita kao i definicije Angele Duckworth. Obje naglašavaju ustrajnost, ali potonja egzistira u areni izvanrednog uspjeha i stoga zahtijeva dugotrajnu vremensku posvećenost. Budući da znam kako čitatelji Forbesa teže izvanrednom uspjehu, jasno mi je da su za njih dugoročni ciljevi itekako važni. Duckworth piše: “Uspjeh je proizvod talenta i napora, pri čemu je važan intenzitet, smjer i trajanje osobnog napora prema dugoročnom cilju”.
Malcolm Gladwell se s time slaže. U svojoj najprodavanijoj knjizi Outliers, iz 2007. godine, ispituje temeljne uvjete potrebne za vrhunski uspjeh poput onoga Beatlesa, Billa Gatesa, Stevea Jobsa. Kako su ostvarili tako ogroman utjecaj? Nažalost, Gladwell nije pronašao željeni odgovor jer neki rezultati njegovog istraživanja upućuju na običnu sreću. Ipak, sfera u kojoj se Gladwell i Duckworth preklapaju (i ono što zapravo možemo kontrolirati), jest usmjerenost na cilj i puno, puno vježbanja… Točnije 10 000 sati.
Da biste postali kandidat za veliki uspjeh, potrebno je u željenom području uložiti najmanje 20 sati tjedno tijekom 10 godina – čak i onda kada ste obdareni čudesnim talentom. Gladwellova teorija o 10 000 sati i rezultati istraživanja Angele Duckworth potpuno se slažu oko toga pitanja. No nije dovoljno samo provoditi puno vremena vježbajući. Vježba mora imati svrhu. Tu u prvi plan dolaze dugoročni ciljevi. Oni pružaju kontekst i okvir u kojem osoba pronalazi značenje i vrijednost svojih dugoročnih napora što joj pomaže u kultiviranju energije, održivosti, strasti, hrabrosti, izdržljivosti.
Otpornost: optimizam, samopouzdanje i kreativnost
Naravno, na svom putu prema izvrsnosti u nekom području posrtat ćete i ponovo se “vraćati u sedlo”. Ali što je to što će vam dati snagu da ustanete, otresete prašinu i nastavite dalje? Andrew Zolli, futurist i autor knjige Resilience, Why Things Bounce Back, kaže da je to otpornost. S tim se potpuno slažem. U svojoj knjizi, on otpornost definira kao “sposobnost ljudi, zajednica i sustava da i u nepredviđenim stresnim situacijama zadrže svoju osnovnu svrhu i integritet”.
Zolli ističe kako je za njega otpornost dinamična kombinacija optimizma, kreativnosti i samopouzdanja. Upravo ta kombinacija osnažuje čovjeka da procjeni neku situaciju i regulira vlastite emocije – ponašanje koje mnogi društveni znanstvenici nazivaju “srčanost” ili “grit”. Zolli se na to nadovezuje i objašnjava kako “srčanost” ovdje podrazumijeva tri stvari: (1) uvjerenje kako možemo pronaći svrhu u životu, (2) uvjerenje kako možemo utjecati na svoju okolinu i na ishod događaja, i (3) uvjerenje kako nam i pozitivna i negativna iskustva pomažu u učenju i rastu.
Može nam se činiti kako je ovdje puno toga rečeno odjednom, ali ja sam to shvatila kao jednostavnu jednadžbu. Optimizam + samopouzdanje + kreativnost = otpornost = srčanost = (+/-) grit. Dakle, budući da je otpornost ključna komponenta grita, upravo je ona taj pokretački mehanizam koji vašu glavu drži uzdignutu, tjera vas naprijed i pomaže vam da ustrajete, unatoč svim preprekama s kojima se suočavate na putu. Drugim riječima, ljudi s jakim gritom vjeruju da će na kraju sve biti u redu, a ako nije u redu, znači da nije kraj.
Izvrsnost vs. savršenstvo
Općenito govoreći, ljudi s jakim gritom ne traže savršenstvo, već teže izvrsnosti. Može se činiti da se ove dvije riječi samo donekle razlikuju, ali njihovo je značenje gotovo suprotno. Savršenstvo je varijanta izvrsnosti. Ono je pedantno, binarno, neumoljivo i nefleksibilno. Svakako postoje trenuci kada je “savršenstvo” neophodno za dosezanje određenih standarda, primjerice u atletici, ronjenju i gimnastici. Ali općenito, savršenstvo je nečija percepcija ideala, a pokušaj njegovog ostvarivanja je poput jurnjave za fatamorganom. Anksioznost, nisko samopoštovanje, opsesivno-kompulzivni poremećaj, zlouporaba nedozvoljenih supstanci i klinička depresija samo su neki od problema koji se vezuju uz težnju za savršenstvom. A sve je to dakako nespojivo s uspjehom.
Izvrsnost je stav, a ne konačni cilj. Riječ “izvrsnost” izvedena je od grčke riječi “arête” koja podrazumijeva ispunjenje neke svrhe ili funkcije i neraskidivo je povezana s vrlinom. Osoba koja teži izvrsnosti prihvaća svoju ranjivost, ne bježi od neuspjeha i razočaranja te joj je važniji sam napredak nego savršenstvo. Tennyson kaže kako je grit, jednako kao i izvrsnost, stav; stav koji traži, teži, pronalazi i nikada ne odstupa.
Izvor: Forbes
