To što mnogi ljudi oko nas govore isto, razmišljaju isto i rade isto nije dokaz njihova otvorenog mindseta. To je simptom mogućnosti postojanja zatvorenog. Tolstoj bi možda rekao kako sve zatvorene konzerve sliče jedna na drugu, a svaka otvorena konzerva otvorena je na svoj način.
Draguljar i predradnik, sat i konzerva
Još sad u glavi čujem glas Earla Nightingalea kako u svom radioprogramu pripovijeda ovu priču. Svako jutro, taman prije otvaranja, čovjek zastaje ispred izloga draguljarske radnje, vadi svoj džepni sat i podešava ga prema velikom satu koji je draguljar imao u izlogu. Iz dana u dan promatrao ga je draguljar iznutra, dok jednom nije izašao i pitao ga tko je on i što to čini. “Ja sam predradnik u ovoj tvornici pokraj vas”, odgovori čovjek, “namještam svoj sat kako bih sirenom točno označio kraj rada.” “Zanimljivo”, kaže draguljar, “A ja svaki dan kad čujem sirenu, namjestim ovaj sat u izlogu na točno vrijeme.” Koja se ‘velika ideja’ krije iza ove priče? Lako je upasti u klopku da i mi sami ‘follow the followers’, a da uopće toga nismo svjesni.
“Pa u čemu je problem?!“
Možda ni u čemu. Možda ga i nema. Zamislite si neki Product management tim. Njihov je zadatak, prije bilo kakva razvoja, naći must-solve problem koji su ljudi spremni platiti. Svatko od nas ima hrpe problema u svom životu i rado ćemo o njima pričati, žaliti se, pisati blogove, pa i držati govore i prezentacije. Samo da nas netko pita. No, zanimljivo, nećemo učiniti ništa da bismo problem riješili, situaciju ispravili i napravili kako želimo. Ovaj naš tim mudro bi zaključio kako nam taj problem nije dovoljno ljudima važan da bi se njime bavili, a kamoli da bi i platili njegovo rješavanje i tim traži dalje. Mene, koji se isključivo bavim ‘otvaranjem konzervi’ svojih klijenata i to mi je viša svrha, kad netko kaže “nije mi to važno”, uvijek me zanima što se stvarno nalazi iza tih riječi. Narodski rečeno, prati li slika ton. Postoje li dokazi u nečijim djelima i ponašanjima koji bi potvrdili hipotezu “to im nije važno” ili to konzerva progovara s namjerom očuvanja svoje psihološke sigurnosti, izbjegavanja nepoznatog i, ne daj Bože, sramoćenja da ne ispadne glupa i nesposobna.
Misaoni eksperiment “Brač ili Hvar”
Obožavam misaone eksperimente. Oni su mi esencijalni alat u mojoj mentorskoj ili coaching metodologiji. Koristim ih stotine, a posebno ih volim tailor-made prilagoditi mindsetu i situaciji pojedine osobe. Ako su bili dobri za filozofe i fizičare, onda moraju poslužiti i managerima i poduzetnicima. Zamislite kako ste s ekipom krenuli na jedrenje. Razmišljate hoćete li prema Braču ili Hvaru. I odlučujete se za Hvar. Jeste li tu odluku donijeli zato što vas u Starom Gradu čekaju prijatelji s posoljenim janjcem i ohlađenim vinom ili zato što ste prošle godine u Supetru malo previše popili, izvodili nešto neprikladno, bojite se kako bi vas netko mogao sad prepoznati i da vam karma dođe naplatiti račun? U čemu je točna razlika i zašto nam je ona važna dok otvaramo svoje konzerve i širimo svoj mindset? Prvi slučaj pokazuje našu motivaciju i smjer aktivnosti prema nečemu. Drugi pokazuje isto, ali nije više važno prema čemu idemo, već je važno od čega se odmičemo. U prvom je fokus naših misli i očekivanja na onome što želimo i čini nas veselima i sretnima, a u drugom na bijegu od neugodnog i onoga čega se plašimo.
2 konferencije i konzerva
Od pisanja zadnjeg članka bio sam na dvije konferencije. Neki govori i prezentacije bili su tak-tak, neki dobri i OK, neki vrlo dobri, našlo se i odličnih. Mi, kao publika, razliku između odličnih i onih ostalih vidimo u odabiru sadržaja, strukture i deliveryju. No to je samo posljedica. Važna razlika je u uzroku, koji prethodi svemu, a uzrok je u mindsetu svakog od naših govornika. Da vam maksimalno pojednostavim, nisu odlični takvi zato što su odlični, već zato što imaju otvoreni mindset u području public speakinga. Konzerva nije zatvorena, ona diše, stalno u nju nešto ulazi i izlazi iz okoline te se kroz pokušaje i pogreške širi i raste.
Odlični ne uvjeravaju sami sebe u “ja sam takav”, već u “ako uvijek postoji naprednije i bolje, što ja mogu drukčije?”. Odlični nikad neće ‘farbati’ sebe i druge “da im to nije važno” kako bi unaprijed istaknuli izgovor za low performance, umanjili svoja očekivanja od sebe i tako se “poštedjeli razočaranja”. Odlični znaju da im je to važno i što im je veća neugoda otići u Supetar, to više znaju kako je to prava odluka. Jedina moguća odluka. Tako se stvaraju lideri.
“Da, ali…“
“Da, ali odlični su imali puno više nastupa.” Točno, i zašto su ih imali?! Jer su odlični u mindsetu, pa se stalno stavljaju u takve situacije. “Da, ali odlični imaju snažniju karizmu.” Točno, i to je samo razlika u stilu; svatko od nas ima neki svoj koji nam je autentičniji. “Da, ali i ovi drugi su bili dobri.” Točno, jesu. Bili su dobri, no nisu stremili biti odlični. “Da, ali meni se svidjelo.” U redu, lijepo da jest. Zato i imamo desetak parametara po kojima procjenjujemo odlične od svih koji su nam se svidjeli. “Da, ali ja nemam vremena za to.” I, evo, konačno konzerva progovara svojim glasom. Zatvoreni mindset lako se prepoznaje kroz riječi i reakcije. Dok otvoreni traži dodatne informacije i perspektive kojima obogaćuje svoj model, zatvoreni reagira ili obrambeno ili napadački ili distrakcijski. Ili sve troje. Točno, sve to je naše ljudsko ponašanje, ali nije lidersko. Naime, niti jedna manifestacija zatvorenog uma ne širi naš Krug znanja i ne obogaćuje naša iskustva.
Kako konzerva reagira
Svatko ima pravo na mišljenje. K tomu, mi ljudi volimo davati savjete i preporuke, feedbacks i feedforwards, često i onda kad ne razumijemo tuđe ciljeve, stavove, situacije i ponašanja. I to je tako. To ne možemo promijeniti. No kako možemo prepoznati svoju ili tuđu konzervu? Što kad informacija iz vanjskog svijeta udari u statiku zatvorenog mindseta? Prema ciničnim i sarkastičnim komentarima, umjesto analize i argumenata. Prema ad hominem ‘prekomjernom granatiranju’ nositelja poruke. Po promjenama teme kroz zbijanje šale. Prema riječima “Ja sam prošao taj trening”, umjesto demonstracije po “Hic Rhodus, hic salta!” principu. Prema izgovorima s neimanjem vremena i punim rukama posla. Prema nemiru i anksioznosti ili bijegu što dalje odavde. Prema samouvjerenoj tvrdnji “Ja to znam”, jer, kako kaže zen-izreka, “Znati, a ne činiti, jest ne znati.” Prema prebacivanju odgovornosti i upiranju prstom u nekoga drugog tko mora biti kriv. Prema uspoređivanju sa zlatnim prosjekom drugih konzervi, umjesto visokim standardima odličnih. I ponovimo; sve je to ljudsko ponašanje, ali nije lidersko.
A u sljedećem broju testirat ćemo otvorenost i zatvorenost naših mindseta kroz misaone eksperimente vezane uz Compassionate leadership. Bit će to ‘one hell of a ride’.
