Kada govorimo o javnim nastupima, vrlo se često zapravo radi o formi monologa. Imamo jednu osobu pred auditorijem, koja najčešće izlaže u formi govora ili prezentacije, ovisno o prilici i formi. Nikada neću zaboraviti svog mentora s glumačke akademije koji je govorio: “Ne podrazumijevajte tišinu s druge strane u publici. Konstantno provjeravajte i postavljajte publici jedno prešutno pitanje, jeste li sa mnom, pratite li me?”
Što to znači u konkretnom i izvedbenom smislu?
To znači da je forma monologa izuzetno aktivna i zahtjevna forma, koja od nas zahtijeva sportsku spremu. S druge strane, vraća nas na ono temeljno pitanje – svrhe!
- Zašto sam uopće tu i što želim prenijeti svojoj publici?
- Koje je moje temeljno zašto?
- Koje su moje ključne poruke?
Osluškivanje publike
S druge strane, monolog u dijalogu podrazumijeva osluškivanje publike. Izuzetno je važno pratiti reakcije publike, ritam tišine, smijeha, reakcija i sl. To znači da zahtijeva alertnost i budnost s naše strane, što najčešće isključuje čitanje s papira i nedizanje pogleda prema publici.
Ovaj bismo pristup mogli usporediti s tenisom. Stalno igramo zamišljeni teniski meč s publikom, a loptica ide od nas prema njima i obrnuto, i tako stalno, a tada se publika osjeća uključeno i aktivirano. U tom se trenutku događa jedan čudesan efekt s vremenom, a to je da nam vrijeme prolazi jako brzo, kada smo u ulozi slušača.
Naime, vrijeme je subjektivna kategorija i kako doživljavamo vrijeme nekog govora ili prezentacije ovisi upravo o uključivanju publike i ritmu govora, što opet ovisi o držanju kontakta očima, disanju i ritmiziranju unutar teksta.
Kao što vidimo, opet se sve povezuje:
- izvedbeni elementi
- povezanost s publikom
- svrha ili cilj javnog nastupa
- ideja uslužnosti u javnim nastupima
- publika ili klijent u fokusu.
Najljepše od svega je što nam ovaj pristup umanjuje, ako ne i potpuno eliminira tremu! Nije li to najveća nagrada od svega? Win – win za sve! A ono što je još veća nagrada jest to što publika ima osjećaj da je dobila vrijednost našim nastupom, a to nam i jest cilj. Kada razmislimo o najljepšim iskustvima predstava, koncerata ili edukacija koje smo pogledali ili odslušali, gotovo uvijek imamo osjećaj da su prošli u sekundi. I to je ono o čemu govorimo!
Treba dati nešto od sebe… U formi monologa više nego igdje drugdje do izražaja dolazi vrijednost velikodušnosti i davanja neke vrijednosti publici.
Za kraj napominjem da je za takav pristup i rad potrebna jako, jako dobra i temeljita priprema, koja može potrajati i malo dulje, ali je rezultat daleko iznad očekivanja. Tako postižemo izvrsnost u javnim nastupima! Monolog kao dijalog s publikom!