Kreatori monetarne politike nalaze se između čekića i nakovnja

Buduće generacije i dalje imaju perspektivu da kroz nove tehnologije i inovacije sudjeluju u izgradnji boljeg i kvalitetnijeg društva.

monetarne

Dean Sinković, izv. prof. dr. sc. rođen je u Puli 1975. godine gdje je završio osnovnu školu, maturirao u Gimnaziji Pula te kasnije i diplomirao na Fakultetu ekonomije i turizma (FET). Kako mu je otac bio profesor tjelesnog odgoja, nogometni trener i skijaški instruktor, njegovo djetinjstvo obilježeno je brojnim sportskim aktivnostima. S roditeljima je provodio puno vremena na skijalištima po Sloveniji, a kod kuće bi uvijek igrali stolni tenis, tenis i šah. Njegov primarni sport bio je nogomet koji je u pulskoj NK Istri trenirao od šeste godine i bio predstavnik vrlo uspješne omladinske generacije koja je uglavnom dolazila do završnica i odličja na raznim natjecanjima pod okriljem HNS-a. Svoj entuzijazam prema sportu iskazao je organizacijom sporta na pulskom sveučilištu, a trenutno obnaša i funkciju predsjednika Odbojkaškog kluba Pula. Sport je jednostavno integriran u njegovu obitelj, a tu ljubav prenio je i svojoj djeci.

O sebi kaže: “Tijekom studiranja u Puli radio sam u trgovini za elektroničku opremu Antena Sat, potom odradio vojni rok u Požegi, diplomirao i onda se 2001. godine, na nagovor sestre Tatjane, zaputio u Chicago na MBA program. SAD je zapravo uvijek bio moj drugi dom jer polovica moje šire obitelji živjela je širom SAD-a, a sestra upravo u Chicagu. Tamo sam radio na Čikaškoj burzi i u Sveučilišnom centru za karijere, a studij sam 2003. godine završio kao jedan od 3% najboljih na svim MBA programima u SAD-u, bivao nagrađen studentskim stipendijama i članstvom u akademskom počasnom društvu Beta Gamma Sigma. Vraćam se u Pulu gdje je živjela moja tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Sanda. Mislio sam da će to biti privremeno tijekom ljeta, ali na kraju sam ostao u Puli i zaposlio se u Pulskom centru za poduzetništvo te kasnije na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, gdje sam najprije magistrirao pa potom i doktorirao pod mentorstvom prof. dr. sc. Marinka Škare. Osim na pulskom FET-u, predavač sam na nekoliko sveučilišta u Europi, a održao sam više od 30 gostujućih inozemnih predavanja na institucijama širom svijeta. 

Sretno sam oženjen suprugom Sandom, imamo dvoje djece, kćer Emu koja ima 17 g. i sina Lorena koji uskoro puni 9. Osim nas, u kući žive i pas Jumper i mačak Felix. Veliki sam pustolov i cijela obitelj obožava putovanja, a do sada sam u poslovnom ili privatnom aranžmanu proputovao bar 70% država. Prijateljstva s MBA iz Chicaga imam širom svijeta.”

Boravili ste u SAD-u gdje ste učili o marketingu. Tamo ste se upoznali i sa svijetom stvaranja imaginarnih vrijednosti. Što je ustvari odredilo vaš put i područje zanimanja? 

Kada sam upisivao MBA program na Sveučilištu Illinois u Chicagu, moj fokus bio je na području marketinga. Cilj mi je bio zaposliti se u jednoj od renomiranih marketinških tvrtki, kojih je u Chicagu bilo pregršt. Međutim, tijekom drugog semestra izabrao sam izborni kolegij Investicijsko bankarstvo, gdje su mi predavači bili iskusni profesionalci koji su radili na financijskim tržištima, tako da sam zadnja dva semestra odabrao više kolegija iz područja financija i specijalizirao se na oba programa. Vrlo brzo zaposlio sam se na Čikaškoj burzi (Chicago Bord of Trade) kao brokerski asistent u tvrtki Archer Daniels Midland, koja je trgovala poljoprivrednim dobrima, a oko mene trgovalo se i raznim derivatima, zlatom, srebrom i obveznicama. Taj kaotičan, bučan, ali dobro organiziran sustav malo me šokirao prvog radnog dana, ali vrlo brzo sam se priviknuo. Radno vrijeme od 9.00 do 13.00 sati proletjelo bi mi u nekoliko sekundi. Svakog dana gledao sam kako ti špekulanti na tržištima zarađuju i gube na desetine tisuća dolara, a da nisu kreirali nikakvu proizvodnu vrijednost. Nakon povratka u Hrvatsku 2003. godine uvijek sam ostao povezan s tim svijetom, bilo da se radi o istraživanjima ili osobnim ulaganjima u vrijednosne papire. Drugi faktor koji je odredio moju posvećenost izučavanja međuovisnosti financija i ekonomskog rasta bilo je istraživanje iz područja mikrofinanciranja, koje sam od 2006. provodio s kolegom Milfordom Batemanom iz Engleske. Mikrofinanciranje je bio predstavljano kao revolucionarni globalni program smanjenja siromaštva i potpore razvoja siromašnim zemljama, koji je ustoličio Nobelovac Mohhamad Yunus. Iza njega su stajale sve relevantne međunarodne institucije, znanstvena zajednica te lijeve i desne političke stranke. Međutim, kada smo Milford i ja odradili prvo terensko istraživanje, šokirali smo se spoznajom da su ti krediti bili izuzetno skupi (kamata između 30 i 300%), malih iznosa koji su bili nedovoljni za pokretanje bilo kakvog ozbiljnog poslovanja te da se nisu trošili za poduzetničke inicijative, nego uglavnom za puko preživljavanje siromašnih građana. U konačnici smo shvatili da je to bio još jedan model putem kojeg su financijske institucije kreirale transfer bogatstva od onih najugroženijih prema bankarskim elitama, gdje su ljudi ostavljeni u dužničkom ropstvu, a zajednice koje su prihvatile takav model u još većim socio-ekonomskim problemima. Bila je to zapravo najbolja globalna marketinška priča s kojom sam se susreo, u koju su svi slijepo vjerovali na osnovi friziranih podataka koje su publicirale mikrofinancijske institucije. Tu sam jednostavno odlučio da većinu vremena za istraživačke radove posvetim svijetu financija.

Jesmo li i koliko umjesto investicija i inovacija u realnom sektoru kreirali sustav u kojem su financijske investicije i inovacije preuzele primat?

Financijalizacija, uz primjenu neoliberalnih politika washingtonskog konsenzusa,  dovela je do toga da je u vodećim svjetskim gospodarstvima financijski sektor postao dominantan i visoko koncentriran sektor. Financijski inženjeri postali su bitniji od stvarnih inženjera. U javnosti su predstavljani kao svemoćni gurui koji prah pretvaraju u zlato i uvjeravali građane i institucijske investitore da ih ulaganje u financijske inovacije vodi u Eldorado. Međutim, kada su ti pusti snovi pretvoreni u noćnu moru, upravo su ti građani platili konačnu cijenu, tj. dobili smo socijalizam za elite i kapitalizam za mala i srednja poduzeća i građane. Drugim riječima, ako si malo i srednje poduzeće, prepušten si surovoj tržišnoj utakmici, a ako si financijska ili korporativna elita, onda znaj da će države i centralne banke sanirati sve tvoje promašaje i gubitke. Izgleda da su oni bitni, a mali i srednji poduzetnici nisu.

Što je zapravo ključni segment razvoja u zdravom gospodarstvu?

U strukturnom smislu to je dinamičan sustav inovativnih i produktivnih malih i srednjih poduzeća u kojem prevladava model kreativne destrukcije, gdje tvrtke sa starim tehnologijama, proizvodima i procesima nestaju s tržišta, a njihovo mjesto preuzimaju tvrtke s novim proizvodima i superiornijim procesima proizvodnje. Da bi takav sustav zaživio, potrebno je kreirati gospodarsko okružje s jakom industrijskom proizvodnjom jer na svakog zaposlenog iz sektora proizvodnje nadovezuju se četiri iz uslužnog sektora. Ako pogledamo koje su države danas predvodnice u industrijama budućnosti, poput robotike, umjetne inteligencije, 3D tehnologija i svemirskog turizma, to su redom sve visoko industrijalizirana gospodarstva. Treba jasno reći da nema uspješnog svjetskoga gospodarstva koje se razvilo do tih razina bez kvalitetne industrijske politike i jasnih programa potpore kvalitetnim poduzetničkim inicijativama. Potpore moraju biti davane po principu recipročne kontrole, tj. uvjetovane određenim makroekonomskim parametrima, poput povećanja produktivnosti, konkurentnosti, izvoza i/ili zaposlenosti. Istraživanja renomirane ekonomistice Marianne Mazzucato jasno su pokazala da su revolucionarne inovacije poput kompjutora, interneta, GPS-a, bežičnih tehnologija… kreirali subjekti iz javnog sektora, tj. financirano je novcem građana. To je jedna cijela institucionalna lepeza državnih institucija poput istraživačkih centara, instituta, sveučilišta i agencija. Na osnovi tih revolucionarnih inovacija, privatni je sektor kreirao brojne inovativne proizvode poput kućnih kompjutora, mobilnih uređaja i brojnih elektroničkih i popratnih proizvoda bez kojih ne možemo zamisliti današnje moderno društvo. Uspjeh Silicijske doline ne pripisuje se ugodnoj kalifornijskoj klimi i opuštenoj kulturi građana, nego zato što je to bio centar znanja i novih inovacija koje su preuzete od javnih institucija i plasirane na tržište široke potrošnje. Takav model javno-privatne suradnje nastao je planski, a ne kao produkt nekakve nevidljive ruke slobodnog tržišta. 

Što se tiče Hrvatske, nakon 30 godina samostalnosti možemo zaključiti da ništa od tih uspješnih modela nije preuzeto. Svjedoci smo promašenih ekonomskih politika, sveopće deindustrijalizacije, crony privatizacije, nevjerojatne korupcije, degradacije poljoprivrednog sektora te nebrige za mala i srednja poduzeća, dok smo stranim investitorima bili zanimljivi samo kada smo im u ruke predavali cijelokupni bankarski, energetski i telekomunikacijski sektor u sklopu kojeg je vrlo malo investirano, a jako puno novca izvučeno. Izostale su kvalitetne greenfield investicije kao u primjerima Češke, Poljske, Slovače i Mađarske, a strane investitore zanimala su samo poduzeća s monopolskim statusom i sigurnim tržištem. Nakon vala otkaza, kao rezultat imamo degradiranu i nekonkurentnu INA-u, najsporiji internet u Europi i bankarske kartele koji izbjegavaju kreditirati mala i srednja gospodarstva, ali zato smo predvodnici po udjelima potrošačkih kredita u BDP-u. Političke elite koje su kreirale ovakve politike i donosile ključne odluke itekako su zbrinule sebe i svoje bližnje. Jedno perspektivno i dobro diversificirano gospodarstvo pretvorili smo u zimmer frei ekonomiju u sklopu koje se kreatori ekonomskih politika ponajviše bave brojenjem turista. Promišljanje da će nas spasiti europski fondovi, uvođenje eura, brojenje turista, poneki slučajan poduzetnički uspjeh poput Infobipa i Rimca, samo govori u prilog činjenici koliko smo loše upravljali vlastitim fiskalnim i monetarnim kapacitetima te da Hrvatsku vode karijeristi, a ne vizionari.

Zašto se i kada u jednom trenutku financijski sektor odvojio od realnoga? Zašto novac nije otišao u realnu ekonomiju?

Zbog procesa financijalizacije, koja traje od 80-ih godina prošlog stoljeća i monetarnih eksperimenata poput kvantitativnog popuštanja i nulte kamatne stope. Iz tog razloga štednja, kao oblik niskorizičnog i konzervativnog ulaganja, postaje bezvrijedna te u ovakvim ekstremnim monetarnim uvjetima i zbog visoke inflacije polučuje negativne prinose. Na taj su način institucionalni investitori, a dobrim dijelom i građani, bili primorani postati špekulanti na financijskim tržištima. U nedavno publiciranom znanstvenom radu koji sam sa svojim mentorom prof. Marinkom Škarom objavio u knjizi Macroeconomic Responses to the COVID-19 Pandemic (izadavač palgrave macmillan), dokazali smo da je utjecaj kvantitativnog popuštanja na rast dioničkih burzi izuzetno značajan te da je primarni cilj tog alata zapravo manipulacija svjetskim burzama. Dovoljno je pogledati rast najbitnije svjetske burze S&P 500, koja je na dnu Velike recesije u ožujku 2009. godine imala vrijednost 666, a danas bilježi vrijednosti veće od 4,450. To je više nego šesterostruki rast u razdoblju kada su gospodarstva rasla po prosječnoj stopi manjoj od 2% godišnje, a profiti korporacija i plaće radnika uglavnom stagnirali. Prije COVID krize taj indeks je imao vrijednost oko 3300, a u ovom trenutku, kada gospodarstva nisu ni blizu povratku u normalu i dok traje neizvjesnost zbog mogućih novih valova, taj indeks je viši za čak 35%. To možemo zahvaliti implementaciji neograničenog tiskanja novca tijekom pandemije koji je ponovno većim dijelom završio na financijskim tržištima. Burze trebaju biti refleksija realnoga gospodarstva, a od 2009. godine dolazi do kompletnog odvajanja, što je dodatno obogatilo korporativne i financijske elite, dok je većina građana i malih poduzeća u gubitku zbog pandemijskih mjera. Svijet polako postaje žrtvom pretjeranog rasta financijskog sektora i u potpunosti ovisi o vrijednostima na financijskim tržištima. Pucanjem tog balona globalni monetarni sustav će se vrlo brzo urušiti kao kula od karata.

Prije korona-krize novac nije odlazio u realni sektor jer se znalo da bi takav mehanizam polučio visoku inflaciju, a to znači odustajanje od modela jeftinog novca. Sada su morali dio sredstava plasirati prema građanima i malim poduzećima, pa se to sada manifestira kroz visoku inflaciju. Da se isti model primijenio i u prvim fazama kvantitativnog popuštanja, rezultat bi bio sličan. Prve faze kvantitativnog popuštanja bile su asistencija financijskim elitama i nikad mi nije bilo jasno zašto se centralni bankari u javnosti čude kako ne mogu postići ciljanu razinu inflacije kad oni najbolje znaju kako mehanizam funkcionira. Ispada da su nekompetentni ili su nas lagali. 

Od 80-tih ponavlja se shema neoklasičnog modela. Češće su krize, a poslije svake krize izađemo s većim dugom. Tko gubi, a tko dobiva? Tko ustvari ulaže u financijski sektor?

Od globalne implementacije neoklasične doktrine svjedoci smo sve češćih kriza koje su uglavnom izazvane kroz monetarni mehanizam i implementacijom politika privatizacije, deregulacije i liberalizacije. Primjerice, japanska kriza 1990. uzrokovana je kad je Centralna banka Japana (CBJ) postala neovisna od ministarstva financija jer je odmah krenula s povećanjem ponude novca i kreditnom ekspanzijom. Umjesto produktivnih investicija koje su izgradile japansko gospodarstvo, CBJ je preferirala stvaranje balona na burzama i tržištu nekretnina koje su u nekoliko godina poletjele u stratosferne razine, pa je tako cijena carske palače u Tokiju potkraj 80-ih godina imala vrijednost kao cijela Kalifornija. Kada su se baloni prenapuhali, građani prezadužili i gospodarstvo pregrijalo, CBJ naglo mijenja superekspanzivan ciklus u restriktivan, što je rezultiralo krahom burzi i vrijednosti nekretnina više od 80%. Do današnjeg dana Japan se nije u potpunosti oporavio od tog deflacijskog šoka, a javni dug Japana danas iznosi nevjerojatnih 250% BDP-a. Neoklasična dogma i međunarodne financijske institucije nisu dopuštali nikakav vid državne intervencije i stimulusa kako bi potaknuli gospodarstvo i sanirali bankarski sektor. Umjesto toga, Japan je natjeran na strukturne reforme u sklopu kojeg je promijenjen politički sustav, a javna imovina, poduzeća i banke bivale jeftino prodane stranom kapitalu. Sličan scenarij viđen je tijekom azijske krize 1997. godine, kao i tijekom meksičke i ruske krize 90-ih godina te europske dužničke krize 2012., a kod nas se to manifestiralo primjerice kroz „slučaj franak“. Krize su zapravo bile paravan za preuzimanje javne i privatne imovine navedenih gospodarstava, mehanizam se provodio putem financijskog sektora, a nositelji su bile centralne banke. S druge strane, kada je zbog Velike recesije došlo do kraha američkih, britanskih i njemačkih banaka, onda su sanacije i državni intervencionizam bili opravdani i nikakva politika štednje i rasprodaja imovine nije dolazila u obzir. 

Koristi od postojećeg modela imaju ulagači u financijska tržišta gdje 10% najbogatijih kontrolira gotovo 90% vrijednosti dionica, a zadnjih 30 godina jedan posto ljudi s vrha piramide povećalo je svoje bogatstvo za čak 21 bilijun američkih dolara, dok je 50% svjetske populacije na dnu piramide izgubilo gotovo bilijun dolara. Mislim da je tu sve kristalno jasno. 

Zagovornik ste monetarne suverenosti i jedan od prvih koji bankare gleda drugim očima. Pojasnite nam!

Osiguranje monetarne suverenosti jedna je od ključnih prednosti u upravljanju ekonomskim politikama. Ako sagledamo kumulativni rast posttranzicijskih zemalja od 1990. godine, vidljivo je da su najveće stope rasta ostvarile države koje imaju vlastite valute koje nisu vezali uz euro. To su redom Poljska, Mađarska i Češka. Naravno da upravljanje vlastitim valutama nije jedini razlog tome, ali zasigurno je imalo jednu od ključnih uloga za ostvarivanje izvrsnog ekonomskog performansa. Neki trenutno žele ekonomske modele tih zemalja politički obojiti, ali već smo objasnili da kvalitetno upravljanje ekonomskim politikama ne treba ovisiti o političkim strukturama, tj. o tome jesu li na vlasti lijevi ili desni. S druge strane, periferne države EU-a, poput Grčke, Portugala i Španjolske, koje su uvele euro, nalaze se u situaciji stalne makroekonomske neravnoteže. 

Da bi monetarna suverenost donosila ekonomske benefite, nositelji monetarne politike moraju imati jasnu viziju i hrabrost te znati kvalitetno upravljati cijelim spektrom monetarnih alata. Dobri ekonomski rezultati donose vjeru građana i poduzeća u vlastitu valutu, a monetarne vlasti u Hrvatskoj kao da su se svojski trudile da učine potpuno suprotno. Iz tog razloga imamo visoki stupanj euroizacije i naravno da se sad uvođenje eura nameće kao jedino pravo rješenje. Drugi problem je tajming ulaska u eurozonu, što dovodi u pitanje ključni benefit od uvođenja eura, a to je jeftinije zaduživanje. Kolega Neven Vidaković s EFZG-a u svojim je istupima objasnio da krediti vrlo vjerojatno neće biti jeftiniji, a predviđeni ulazak u eurozonu 2023. mogao bi se vrlo lako poklopiti s promjenom monetarne paradigme i povećanjem kamatnih stopa.   

I prije pandemije većina ekonomije je stagnirala ili bila na rubu recesije. Kažete, cijeli sustav počivao je na kuli od karata, a pandemija je bila samo dodatni katalizator. Koliko COVID-19 u cijeloj priči ima odgovornost za trenutačnu krizu? Radi li se o sistemskoj krizi?

Da sustav počiva na staklenim nogama, bilo je primjerice jasno nakon pucanja REPO tržišta u rujnu 2019. godine. Shodno silnom tiskanju novca, očekivalo se da je tržište međubankarskih pozajmica likvidno i da je financijski sustav stabilan. Međutim, u rujnu 2019. godine dogodio se šok jer su kamate na međubankarske pozajmice skočile s 2.25% na 8-10%, što ultimativno znači i poskupljenje svih oblika kredita. REPO kriza rezultirala je neočekivano velikom intervencijom sa strane Federalnih rezervi (centralne banke SAD-a) koja je navedeno tržište sanirala bilijunima američkih dolara. To je bio samo dodatni dokaz da je kvantitativno popuštanje zapravo Pandorina kutija koja je kreirala dužnički ponzi sustav koji se više ne može zaustaviti. Svaki pokušaj monetarne kontrakcije i blagog povećanja kamatnih stopa rezultirao je velikim padovima na burzama ili pucanjem kreditnih ciklusa. Poput teškog ovisnika, financijski sektor tražio je sve veće doze monetarnih steroida. Cijela ta priča prošla je bez ikakva odjeka u javnosti, umjesto toga, vrlo je brzo došao COVID-19, a time i mehanizam neograničenog tiskanja novca, što je vjerojatno bila i ultimativna želja monetarnih ovisnika. Jedino što se brže od virusa širilo u ovoj krizi jest tiskanje novca. Teško da će se baloni na financijskim tržištima polako ispuhavati, pa nas prije ili kasnije čeka teško prizemljenje jer danas je dovoljno da bankrotira jedna velika financijska institucija i globalni financijski sustav će se vrlo brzo urušiti. To je jedan izuzetno kompleksan, povezan, pravno zaštićen i pomalo tajnovit sustav koji većinu svojih operacija provodi preko raznih poreznih oaza i raznih trustova. Nedavno je otkriveno da su ključne svjetske banke preko poreznih oaza oprale silne bilijune prljavog novca raznih kriminalnih organizacija, ali cijela priča opet je prošla ispod medijskog radara, a banke su tek simbolično penalizirane nekim postotkom ostvarene dobiti. Neka bilo koji gospodarski subjekt mimo bankarskog kartela pokuša napraviti isto, uvjeren sam da bi to rezultiralo doživotnom zabranom bavljenja financijama i dugogodišnjim zatvorom. Moć bankarskog kartela nije samo u monetarnoj sferi, nego i u političkoj. Bijela kuća puna je bivših bankara i Wall Streetovaca, bez obzira na to vode li državu Trump ili Biden. Mario Dranghi bivši je bankar, kao i Macron, a gotovo sve relevantne svjetske vlade zapadnog svijeta oko sebe imaju savjetnike iz tog miljea. Samo u Washingtonu financijska industrija ima 10.000 lobista tako da je malo vjerojatno da će se netko od kongresmena usuditi propitivati navedene probleme, tražiti dubinsku reviziju poslovanja centralnih banaka ili kvalitetniju regulaciju postojećeg financijskog sustava. Vrlo često nakon završetka mandata oni bivaju zaposleni na lukrativna radna mjesta u financijskoj industriji i sigurno je da oni neće gristi ruku koja ih hrani. 

Nažalost, veliku većinu građana kao da to ne zanima i više se zamaraju oko nebitnih ideoloških pitanja, vode bitke između privatnog i javnog sektora, bave se ustašama i partizanima ili kako penalizirati necijepljene protiv COVID-a. Dok su građani podijeljeni oko ovih pitanja, ispred očiju im se provodi transfer bogatstva prema onima s vrha piramide. 

Koncem 2023. g. predviđate veliku financijsku krizu u kojoj će postojeći financijski sustav krahirati. Odakle ovakav “crni scenarij”?

Monetarni model kreiran napuštanjem zlatnog standarda iscrpio je svoje mogućnosti, a ujedno je kreirao vrijednosne balone na tržištu nekretnina i na burzama o kojima ovisi cjelokupni financijski i ekonomski sustav. Dovoljno je reći da je američki dolar kao rezervna valuta u tom razdoblju izgubio 97% vrijednosti. S druge strane, fiskalni kapaciteti država limitirani su zbog visoke zaduženosti, dok je globalni dug svih zemalja dosegnuo 380% ukupne svjetske proizvodnje. Možemo zaključiti da je dugoročni kreditni ciklus postojećeg sustava došao do samog kraja. Geopolitički rizici i trgovinski ratovi zastavili su procese globalizacije, a korupcija i kratkoročni interesi nagrizaju sve pore trenutnog ekonomskog sustava. U sljedećoj krizi kreatori ekonomskih politika ostaju bez alata borbe protiv financijskog kraha i recesije. Problem se sa sadašnje perspektive može riješiti samo na dva načina: povećanjem poreza ili puštanjem da inflacija pojede realnu vrijednost toga duga. Obje varijante vode prema dugoj i dubokoj recesiji te makroekonomskim neravnotežama. Međutim, ovaj put smatram da će to biti put bez povratka na postojeće financijske strukture. Nakon pucanja balona na financijskim tržištima sljedeća kriza potopit će većinu postojećih financijskih institucija i valuta, pa bi se moglo desiti da ostanemo samo na pojedinim centralnim bankama i međunarodnim financijskim institucijama. Nemoguće je točno predvidjeti kada će se to dogoditi, a vjerojatno nas prije toga čeka nekakva vrsta post-covid euforije, koja će se preliti na financijska tržišta te još dodatno napuhati taj balon jer investitori žive u uvjerenju da će svaki pad na burzama biti neutraliziran intervencijama centralnih banaka. Sustav je na aparatima za preživljavanje i čeka se „smrtonosna“ doza monetarnih steroida, a prema mojim projekcijama, to bi se moglo dogoditi u razdoblju između 2023. i 2025. godine. Sljedećih 10 godina bit će jako izazovne jer centralne banke već testiraju uporabu digitalnih valuta, novčanice i kovanice se polako miču iz uporabe, a blockchain tehnologija spremna je za širu implementaciju. Nadajmo se da će ovoga puta struka i građani znati detektirati sve potencijalne zamke novog monetarnog poretka i da kreatori istog neće biti isti kao i do sada.

Želite li se uključiti u poduzetnički mindset, prvi doznati novosti iz svijeta poduzetništva i sudjelovati u našim novim projektima?! Obećavamo da vaše podatke nećemo ni s kim dijeliti.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.