Starost u Lijepoj našoj ne zanima nikog osim starijih ljudi, obitelji koje se nađu u situacijama da moraju zbrinuti svoje starije, kao i ljude koji sa starijom populacijom rade, kaže Sabina A. Latin, vlasnica i voditeljica Doma za starije iz Ozlja.
Na pitanje tko je Sabina A. Latin, dobivam zanimljiv odgovor: “Tko smo, što smo, kamo idemo. Jesmo li mogli početi lakšim pitanjima? Introspekcija je stalan, svakodnevni proces, pa sve što za sebe mogu reći danas, možda neće vrijediti sutra. Jedino na što se kod mene može računati jest promjena. Volim promjene, volim se mijenjati. Boja kose mi je jedna od rijetkih fiksnih stvari. Od onih sam koji život dijele na prije i nakon interneta. Ne znam kako bih bez interneta. Stalno nešto guglam, audioknjige su najbolja stvar – šetaš šumom i “čitaš”. Vjerujem da je dan kada se ne nauči nešto novo – izgubljen dan. Znanost tvrdi da je stalno učenje najbolja prevencija protiv demencije, pošasti našeg doba, koju, kada jednom upoznate i vidite na djelu, morate ozbiljno shvatiti.”
Danas vodite obiteljski dom za starije. Kad sam Vas davno upoznao, bili ste u nekim drugim poslovnim vodama…
Da, obiteljski dom za starije i nemoćne otvorila sam 2006. godine, ali aktivno u njemu radim posljednjih pet-šest godina. U početku sam bila uglavnom administrator.
U vrijeme kad smo se upoznali, a ako me sjećanje ne vara, u isto vrijeme pokrenut je i časopis Poduzetnik, radila sam kao e-business konzultant. Mislim da je baš tada bila aktualna “Ja samo slušam” kampanja sa Severinom kao zaštitnim licem. Radili smo rebranding Sonyjeva legendarnog walkmana u MP3 player i usuđujem se reći, prvu veliku i ozbiljniju e-mail marketing kampanju u Hrvatskoj.
O radu u Domu mogu reći da je zahtjevan, no osim rada, zahtijeva i malo antistres aktivnosti pa danas tu i tamo volonterski uskočim u pomoć prijateljima u pisanju poslovnih, investicijskih i planova za EU fondove ili im pomognem oko kakve kampanje.
Posvetili ste se osobama koje su ušle u treću životnu dob, za koju neki tvrde da je posebna dob…
Treću dob karakteriziraju brojne fizičke i psihičke promjene. Teško se pomiriti s činjenicom da si svakim danom sve slabiji i sporiji, da danas ne možeš ono što si mogao jučer. Najgore od svega je prihvaćanje da si sve manje sposoban brinuti se sam za sebe, da postaješ ovisan o drugim ljudima koji nerijetko ne razumiju tvoje probleme i potrebe. Ne zato što ne žele, već zato što su skloni sve uzimati zdravo za gotovo. Premalo slušamo jedni druge, a o starosti se premalo zna, pa čovjeku ne pada na pamet kroz što netko star prolazi. Tu se često javljaju i nove bolesti… Ako stariš sam, teško je.
Prepoznaje li naše društvo starost i starije ljude?
Definitivno i odlučno – NE! Starost u Lijepoj našoj ne zanima nikog osim starije ljude, obitelji koje se nađu u situacijama da moraju zbrinuti svoje starije i ljude koji sa starijom populacijom rade. Ima nekih projekata, ali ostaju nezapaženi. Kad je riječ o zakonima u najavi, vidi se da dugoročnog promišljanja na tu temu i nema. Gerijatrije su pune, bolesni nemaju kamo, dementni ljudi nemaju kamo. Starost je zanimljiva samo kad se dogodi tragedija.
Kada netko odluči ići u Dom za starije i nemoćne?
U ovome još nismo dosegli nivo razvijenog svijeta. Premda često čujemo ono: „Kad odem u penziju…“, naše su mirovine premale da bismo odlaskom u mirovinu mogli započeti neki novi, sanjani život. Većina ljudi ostaje živjeti kao i prije, samo sa znatno manjim prihodima, a obveze na radnome mjestu zamijene pomaganjem djeci. U dom zapravo idemo kada dobijemo mjesto u javnom domu ili kada smo bolesni, trebamo njegu i više stvarno ne možemo sami. Ne bih rekla da obitelji žele više komfora, nitko ne šalje rado člana svoje obitelji u dom. Treba se staviti u cipele starije osobe. Obitelj radi, a tebi stalno nešto treba – treba te presvući, pomoći da se digneš, navući čarape, pomoći pri kupanju. Teško je to tražiti od nekog koga gledaš kako i sam radi od 9 do 17, piše zadaće, sprema ručak, pegla… Svi mi volimo svoju djecu i obitelji, ne želimo da se još i za nas brinu. Znate, osjećaj “teret sam” je neizostavan kod starijih osoba, pogotovo kad trebaju tuđu pomoć i skrb. Čak i nama u Domu treba neko vrijeme da probijemo tu “teret” barijeru i da nam počnu vjerovati kako nisu ni teret ni obveza jer smo tu za njih.
Što sve nudite svojim korisnicima?
Osim 24-satne pomoći pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti te poticanja aktivnosti i samostalnosti kod korisnika, naša je zadaća djelovati preventivno produžavanjem životnog vijeka i kvalitete života. Osigurali smo sigurno okružje za starije i promatramo sve promjene na pojedincu. Iskustvo i znanje kojim raspolažemo omogućuje nam da prepoznamo prve znakove bolesti i odmah obavještavamo liječnika. Pravodobna reakcija sprječava razvoj kroničnih bolesti te moguće komplikacije liječenja koje u starijoj dobi ne završavaju dobro. Tu mi dajemo sve od sebe i imamo rezultate. To je i glavna prednost malog doma. Lakše je zadobiti povjerenje i raditi timski kada korisnik nije samo broj sobe, kada svatko ima ime i prezime, kada svakom upoznamo djecu i unuke, životnu priču, probleme i dijagnoze.
Koliko je zahtjevno voditi obiteljski dom?
Prije nekih 18 godina sam na blogu pod nazivom “Tko sam?” napisala: “Po Majakovskom – otimam radost danima što bježe”, ne sluteći da će mi to “otimanje radosti” za sebe i druge postati životni poziv. Pogledamo li ljestvicu burnouta, govorimo o možda i najviše rangiranom poslu. Biti odgovoran za deadline projekta i biti odgovoran za ljudski život nije isto. Pogotovo ako još svaki mjesec isplaćuješ plaće, pogotovo u ovo ludo doba pandemije. Ako uzmemo u obzir da taj posao radimo u Hrvatskoj, možemo slobodno dodati još koji bod.
Po čemu je Hrvatska specifična u poslu kojim se bavite?
Otkud početi?! Neizvjesnost, zakoni i pravilnici od danas do sutra, deficit radnika, nezainteresiranost “sustava” za stvarne probleme, netransparentno trošenje javnog novca… Javnosti se, primjerice, stalno prezentiraju informacije da je privatni smještaj skuplji, a nitko ne govori o tome koliko javnog novca, znači i mog novca i novca naših korisnika, ode na sufinanciranje i krpanje rupa u javnim domovima. Nemam ništa protiv javnih domova, dapače, trebalo bi ih biti još više, ali moramo jednom pokazati stvarnu cijenu po korisniku u javnim domovima. Prosječan obiteljski dom ima i bolji omjer zdravstvenih i nezdravstvenih radnika. Naše rashode nitko ne sufinancira. Preuzeli smo na sebe nezavidan dio opterećenja budžeta za zdravstvo i socijalu, radimo sanitetski posao, nemamo tajnica, referenata i raznih službi. Gotovo sve “nezdravstvene” poslove rade predstavnici i članovi obitelji od jutra do sutra, a taj rad još nije nikomu plaćen.
Ilegalan domski smještaj je poseban problem. Kako gledate na to?
Najveći problem ukidanja ili smanjenja kapaciteta obiteljskih domova svakako je još veći porast ilegalnih smještaja. To je neminovno. Ilegalce ne podržavam. Ali budimo realni – da za njima nema potrebe, ne bi ih bilo. Kad osiguramo dovoljno legalnih smještajnih jedinica, nestat će ilegalci. Mjesta u privatnim domovima nema, na javne se čeka godinama, najčešće se ne dočeka, mnogi ne zadovoljavaju uvjete za smještaj preko CZSS-a, mnogi su prisiljeni na jeftiniji smještaj. Ljudi zovu: “Smjesti mi baku, smjesti oca… Znam da će mu biti dobro kod tebe.” Specijalist preporučio stalni nadzor, u obitelji svi rade. Nemamo mjesta, moramo odbiti. Nemate pojma kako je teško odbiti te ljude. Ono što je također zabrinjavajuće jest da, kao što vidimo, ovlašteni “sustav” nema odgovor na ilegalce. Kad ih i pronađu, oni nesmetano rade i dalje.
Postoji li rješenje? Ima li svjetla na kraju tunela?
Naravno, taj tunel ima dvije strane, svjetlo negdje mora biti, pitanje je dužine tunela i gdje se u njemu nalazimo. Prvo moramo napraviti tu famoznu snimku stvarnog stanja. Ne možemo u izmjene Zakona o socijalnoj skrbi napamet, stalnim izmjenama pravilnika i zakona nećemo napraviti ništa.
Drugo, netko u ovoj zemlji treba shvatiti da bez širenja i razvoja privatnog sektora socijalnih usluga za starije nemamo riješeno pitanje starosti. Mi smo presiromašno društvo da bismo mogli iz javnog novca financirati cijelu socijalu.
Treće, uključiti sve aktere u donošenja zakona. Apsurdno je da zakon donose ljudi koji ne znaju ni otkad obiteljski domovi kao kategorija pružatelja postoje.
U ovom trenutku radite u posebnim uvjetima zbog koronavirusa. Kako se nosite s time, jeste li naišli na razumijevanje institucija?
Tek probojem virusa u splitski dom, sjetili su se obiteljskih domova. Do tada smo se snalazili. Čitaj što radi svijet – to primijeni! Pa dobiješ upute i mjere. Pridržavaš ih se “kao pijan plota” da bi ti korisnika, onkološkog bolesnika, odvezli na hitnu u Covid-19 ambulantu i nakon 6-7 sati vratili natrag u dom. Ne znaš više tko je tu lud.
Jedina mi je želja u zadnjih godinu dana spavati mirno – želim biti sigurna da sam učinila sve da zaštitim ljude. Od razumijevanja institucija mi je važnije imati razumijevanje korisnika i obitelji. No naspram iskustva kolega iz ostatka RH, u Karlovačkoj županiji imamo dobru suradnju sa Stožerom CZ-a, sa ZZJZ-om Karlovačke županije i epidemiološkom službom.
Otkako smo se udružili i osnovali udrugu, međusobno si pomažemo. Prepušteni smo sebi, moramo se međusobno pomagati. Ako dođe do proboja u neki dom, uskačemo s opremom, radnicima… Ne možemo dopustiti da naši ljudi, naši korisnici, ne budu zbrinuti.
Vrlo ste aktivni. Na čelu ste udruge “starKA” za informiranje, širenje i razvoj socijalnih usluga za starije, koja okuplja privatne pružatelje usluga za starije osobe iz Karlovačke županije.
Udruga “starKA” okuplja pružatelje usluga u privatnom sektoru, naše radnike, korisnike i članove obitelji korisnika iz Karlovačke županije.
Na početku je cilj bio “ispravljati krive Drine” i propuste institucija – raditi na informiranju javnosti o različitim kategorijama i razlikama između pružatelja usluga, davati ljudima smjernice za odabir kvalitetnog smještaja, međusobno si pomagati i poticati na razvoj i povećanje kvalitete usluga.
Htjeli smo pokazati da je crna kronika izuzetak, da je ipak više onih koji se dobro i kvalitetno skrbe za korisnike. Htjeli smo izbjeći situacije da se netko osjeća loše jer svog bližnjeg daje u ruke “zlih privatnika”, odnosno kako se to često u javnosti tumači – u obiteljsku kuću gdje obitelj drži 20 nepokretnih i nemoćnih gladnima i nezbrinutima.
Spas vidite u zajedništvu?
Apsolutno, nismo si konkurencija. Osnovani smo 3. prosinca 2020., a već smo dosta toga napravili. Kad nas netko nazove za smještaj, preusmjerimo ih na domove gdje ima krevet viška. Angažirali smo se svi i na prikupljanju pomoći za stradale potresom. Ponudili smo besplatan smještaj i skrb za cca 30-35 starijih ljudi te odmah, isti dan, o tome obavijestili institucije. Budući da smo puni i da bi se radilo o prekobrojnom smještaju jednog do dvoje ljudi po domu, Ministarstvu smo poslali zahtjev za odobrenjem. Ponudili smo i da ćemo sami voditi evidencije i redovito izvještavati nadležne, no do danas nismo dobili odgovor. Nikakav, čak ni odbijenicu!
