Nedavno je Večernji list objavio zapažen članak o “12 Hrvata koji danas mijenjaju svijet”. Većina spomenutih osoba koje su postigla najviša priznanja na međunarodnoj razini već je bila dobro poznata hrvatskoj javnosti. Međutim, u izboru su se našla i imena koja su znatno poznatija u svijetu nego u Hrvatskoj. Jedno od njih je i ono Ivana Krstića, jednog od ključnih ljudi kompanije Apple. Prepoznat je u globalnoj zajednici informatičara kao arhitekt sigurnosti proizvoda kompanije Apple, kojima se diljem svijeta koristi više od milijarde ljudi, a o njegovim je rezultatima, koji su se smatrali gotovo nemogućima, nedavno pisao i ugledni Financial Times. Razgovor s osobom ovakvog profila nije lako dogovoriti, no Večernji list ekskluzivno donosi inspirativnu životnu priču jednog od nekolicine globalno najutjecajnijih Hrvata u 21. stoljeću.
Iz Hrvatske ste se otisnuli u svijet sasvim sami, u dobi od 15 godina. Imate li iz današnje perspektive osjećaj da ste tada uistinu znali što radite?
Bio sam sâm, ali ne i bez ikoga svog. Moji su mi roditelji pružali bezgraničnu podršku i prvih sam nekoliko mjeseci nakon dolaska u Ameriku svakodnevno razgovarao s njima. U džepu sam imao povratnu kartu, a s roditeljima sam se dogovorio – ako se pokaže da preseljenje u Ameriku iz bilo kojeg razloga nije bila ispravna odluka, vratit ću se kući bez odgađanja. Nisam siguran u kojoj mjeri 15-godišnjak može doista znati što radi, ali meni je moja motivacija bila vrlo jasna: još kao klinac želio sam studirati na MIT-u u Bostonu, a pohađanje gimnazije u Americi bi mi to olakšalo. Iako sam znao da će tu biti mnogo nepoznanica, moji su me snovi vodili na drugi kraj svijeta i morao sam ih pratiti.
Koliko je na vas utjecalo obrazovanje koje ste stekli u osnovnoj školi u Hrvatskoj, a koliko u srednjoj školi u SAD-u?
Puno je ljudi dalo sve od sebe kako bih dobio što je više moguće od obrazovanja – moji su me učitelji matematike i fizike u osnovnoj školi posebno podržavali. Imati učitelje koji doista vjeruju u tebe moćna je stvar, a u takve učitelje ubrajam i svoje roditelje. Klinci rano nauče pitati “zašto” o svemu i svačemu pa u nekom trenutku većina roditelja izgubi strpljenje i kaže “zato” da bi promijenili temu, no moji roditelji nisu tako odgovarali. Sjetite se, to je bilo prije weba: moji roditelji nisu tvrdili da imaju odgovore na mnoga moja “zašto” pitanja, ali su imali niz enciklopedija, hrvatskih i engleskih rječnika te gomilu časopisa National Geographic. Kad god bih postavio neko pitanje, kao npr.: “Ali zašto je nebo plavo?”, umjesto da mi kažu “zato”, roditelji bi me poveli u ekspediciju traženja odgovora u njihovim knjigama. Otkrili smo da je nebo plavo zbog elastičnog Rayleighova raspršenja. Nisam znao što to znači, ali to me odvelo u mnoge sate učenja o nepoznatim pojmovima i pokušaje sastavljanja mentalnog modela kako sve to funkcionira. Detalji su u konačnici nevažni: ono što sam naučio od malih nogu od svojih roditelja je da je istinsko zadovoljstvo biti znatiželjan i pronaći neke odgovore, da čovječanstvo već zna mnogo o tome kako svijet funkcionira, da su te informacija dostupne i meni ako sam motiviran i uporan te da je apsolutno moguće naučiti o svemu bez obzira na to koliko to komplicirano izgledalo na prvi pogled. Drugi važan dio mog obrazovanja u Hrvatskoj upoznavanje je s profesorom Branimirom Makancem, jednim od računalnih pionira Hrvatske. Unatoč tomu što je već dugo radio s računalima kad sam ga ja upoznao, profesor im se još uvijek divio. Proveo je stotine sati vodeći me kroz rane virtualne svjetove sredinom devedesetih, kada nitko nije ni čuo za virtualnu stvarnost. Bio mi je velika podrška i zahvalan sam mu što je bio moj mentor. Posljednji ključni dio mog obrazovanja u Hrvatskoj stekao sam u ZKM-u, Zagrebačkom kazalištu mladih. Prošao sam sve krugove audicije i završio nekoliko godina učenja glume na ZKM-u, uključujući ljeto s nizozemskom mimičarom koje je završilo javnim nastupom na Cvjetnom trgu. Iskustvo iz ZKM-a pokazalo se nevjerojatno korisnim – proveo sam nekoliko godina praveći grimase i govoreći smiješne stvari pred publikom s pozornice ZKM-a.
Puno godina poslije, to mi je omogućilo da na poslu opušteno mogu govoriti pred auditorijem i potpuno mirno držati prezentacije pod golemim pritiskom. Cranbrook, srednja škola u Michiganu koju sam pohađao, bila je doista čarobno obrazovno iskustvo i veliki sam sretnik što sam dobio stipendiju i mogao se upisati. Cranbrook se istinski ponosi svojim profesorima. Naprimjer, moj je profesor kemije prije Cranbrooka podučavao organsku kemiju na postdiplomskom i postdoktorskom studiju dugi niz godina i doista je bio veliki znalac, a takvih je profesora bilo puno. Cranbrook je primarno škola društvenih znanosti koja ne dopušta studentima usku specijalizaciju – ne možete proći da u četiri godine škole učite samo matematiku i računalne znanosti. Umjesto toga, učio sam povijest od čovjeka koji je imao zaseban stan samo za čuvanje desetaka tisuća svojih knjiga. Statistiku sam učio od profesorice koja je prethodno radila kao elitna statističarka u General Motorsu, gdje je optimizirala njihove tvorničke i proizvodne tokove. A pisati sam učio od profesora koji je vodio školske novine: na više jezika publiciranog pjesnika i anarhističkog filozofa koji je uvijek bio spreman pogledati moje tekstove i dati toliko prijedloga crvenom kemijskom da se često činilo da je više njegovih bilješki nego mog teksta. Nikad nije dopustio upotrebu dviju riječi gdje je jedna bila dovoljna. Inzistirao je da ne pišemo rečenice koje samo zvuče pametno te da nemilosrdno uklanjamo nevažno i pojednostavimo složeno. Cranbrook je bio nevjerojatno formativno iskustvo. Nikad nisam bio netko tko je “volio učenje” – ali tih sam godina puno učio jer su me mnogi od predmeta na Cranbrooku fascinirali. Iako su me i dalje najviše privlačile računalne znanosti, s Cranbrooka sam otišao s iznimno širokim temeljima.
Kako ste se počeli baviti programiranjem?
Računalo Amiga dobio sam s četiri godine i bilo je sjajno. Amiga je imala monitor u boji, grafičko sučelje i zvučnik. Jako sam se zabavljao uz neke igre i programe crtanja, a bio sam potpuno opsjednut slagalicom Pipe Mania. Nekoliko godina poslije, moji su roditelji Amigu zamijenili ranim PC računalom s Intel procesorom 286 jer je ono imalo softver potreban za njihov rad. Bio je to za mene velik korak unatrag: jednobojni zaslon, tekstualno sučelje i bez zvučnika. No 286-ica je imala WordPerfect i Quattro Pro, rane programe za obradu teksta i proračunske tablice. Taj PC je bio vrlo koristan, ali nimalo zabavan. Mislio sam da bih mogao vratiti dio zabave ako naučim kako ga natjerati da radi ono što ja hoću. I pokazalo se da to nije preteško! PC je imao QBasic, jednostavno Microsoftovo programsko okruženje, a poslije smo nabavili i napredniji Borland Turbo C++.
Programiranje sam doživljavao kao zagonetku: imate ideju i trebate naučiti računalo – čiji mozak ne radi poput vašega – kako da radi to što želite. S vremenom vam stvari postaju sve više i više poznate. To je poput učenja stranog jezika: vrlo je lako naučiti osnovne fraze i rečenice, ali puno je teže ovladati jezikom dovoljno dobro za pisanje poezije, pričanje viceva i igre riječima. Isto vrijedi i za programiranje: brzo naučite osnove, ali određeni tip ljudi ono privlači dok ne budu u stanju “pisati poeziju”. Kad sam počeo programirati i shvatio da je jedino stvarno ograničenje moje vlastito razumijevanje i znanje, nisam mogao prestati. Počeo sam pisati grafičke programe za Windows, web-programe u Perlu i sve ostalo čega bih se domogao. U to je vrijeme CARNet upravljao hrvatskom tekstualnom chat mrežom koja se zvala IRC, na kojoj sam upoznao nekoliko studenata FER-a koji su programirali zanimljive stvari. Meni najbitniji bio je Dinko Korunić, izuzetno nadaren programer koji je bio nevjerojatno strpljiv u odgovaranju na mnoga moja pitanja i usmjeravao me u pravom smjeru. SRK, studentski računalni klub na FER-u, upravljao je Linux serverima povezanima s internetom. Dinko i nekolicina ostalih studenata FER-a (posebno Senko Rašić i Nikša Orlić) koji su me uzeli pod svoje, omogućili su mi daljinski pristup nekim od ovih servera kako bih se mogao igrati i dalje učiti. Inače, Dinko, Senko i Nikša nastavili su raditi doista impresivne stvari s tehnologijom: Dinko radi inženjering za vrhunski, svjetski poznati softver nazvan HAProxy, Senko vodi audio-video programersku tvrtku u Zagrebu pod nazivom GoodCode, a Nikša je izvršni direktor zagrebačke radarske i senzorske tvrtke Geolux. Imao sam sreće upoznati ove dečke, a njihovo strpljenje prema beskrajno znatiželjnom klincu, upola mlađem od njih, jako me se dojmilo. Bili su stariji, znali su jako puno i dali su mi mnogo svog vremena i pažnje iako im osim zahvalnosti nisam imao što ponuditi zauzvrat.
Za vrijeme studija na Harvardu odlučili ste se ponovno privremeno povezati s Hrvatskom kako biste razvili digitalni medicinski sustav za onkologiju dječje bolnicu u Klaićevoj u Zagrebu?
Da. Imao sam devet godina kad je bolnica tijekom rata bila pogođena raketom i sjećam se da mi je to bilo potpuno i krajnje nerazumljivo. Pokušavao sam razumjeti ideju rata, ali nikako nisam mogao shvatiti okolnosti u kojima bi netko gađao bolnicu, a posebno ne dječju. Sjećam se da sam čuo za majku i dijete koji su tada ozlijeđeni, kao i za pirotehničara koji je, nažalost, poginuo pokušavajući deaktivirati zvončić u dvorištu bolnice. Mislim da sam nakon tog napada prvi put konkretno shvatio da ljudi mogu biti zli. Ne samo zlonamjerni ili bijesni, već zli. Godinama poslije, kad sam dobio priliku volontirati u bolnici, odmah sam je prihvatio. Nekoliko godina proveo sam srednjoškolske ljetne praznike pišući elektronički sustav medicinskih kartona za odjel kardiologije, a zatim sam uzeo dopust s Harvarda kako bih dio softvera pokrenuo i na drugim odjelima. Ponosan sam što sam svojim radom potaknuo veliku donaciju modernih radnih stanica i servera te nove mrežne instalacije, čime je znatno osuvremenjen bolnički računalni sustav. Ali naučio sam i granice onoga što mogu učiniti sam. Nisam imao tim. Osim povremene pomoći prijatelja, svaki dio ovog projekta obavio sam sâm. Radio sam noću, kad je bolnica bila najmanje zauzeta, često od 10 navečer do 10 ujutro i uspio pokrenuti mrežu bolnice te pregledavanje e-maila i weba, što do tada doktorima i medicinskim sestrama nije bilo moguće. Međutim, na kraju ipak nisam uspio proširiti program za kartone pacijenata izvan kardiologije. Složenost razvoja i integracije pokazala se previše za 18-godišnjaka bez obzira na to koliko sam bio motiviran, no svejedno sam zadovoljan što sam mogao pomoći.
Je li možda ta suradnja potaknula želju za uključivanjem u globalni projekt “Jedan laptop po djetetu” – “One Laptop per Child”? Koliko se sjećam, tom je projektu cilj bio osigurati laptop za učenje djeci diljem svijeta koja nisu imala pristup obrazovanju.
Sasvim sigurno. U bolnici sam prvi put osjetio kako je to raditi na misiji, pri čemu mislim na najdublju motivaciju – rad vođen osobnim vrijednostima. Iako nisam u cijelosti završio bolnički projekt, nakon tog iskustva bilo mi je nezamislivo ići na posao na kojem bi novac bio primarni motiv. Puno mojih kolega s Harvarda prijavljivalo se za praksu u bankama i investicijskim fondovima jer ti poslovi donose velike plaće. Svatko ima pravo slijediti svoj put, ali taj nije bio za mene. “Jedan laptop po djetetu” (OLPC) izrastao je iz MIT-a, sveučilišta na kojem sam prvotno želio studirati, a koji se nalazi u ulici niže od Harvarda. Kad sam se upoznao s ljudima koji su vodili projekt, zvučalo je to kao san – velika misija i jak tim. Bio sam, naravno, potpuno svjestan da sam imao sreće što sam dobio računalo kad sam bio dijete jer malo je vjerojatno da bih bez njega otkrio svoj interes za tehnologiju ili završio na Cranbrooku i poslije Harvardu. OLPC je izgledao kao prilika da se stotinama milijuna djece širom svijeta pruže neke od tih mogućnosti. Nisam mogao reći ne. Osjećao sam da je to apsolutno najbolje čemu bih mogao posvetiti svoje vrijeme.
Prve dvije isporuke OLPC-ovih laptopa bile su u Urugvaju i Peruu. Bili ste OLPC-ov voditelj na terenu u obje isporuke. Kako je to izgledalo?
Ako pokušavate unaprijediti globalnu edukaciju putem prijenosnih računala, mislim da postoje tri problema i svaki je puno teži od prethodnog: napraviti dobar laptop, dostaviti ga djeci te ga integrirati s bilo kojim postojećim (ili nepostojećim) obrazovnim sustavom na terenu kako bi se ispunilo obećanje da je to obrazovni alat. Dostaviti laptope djeci zvuči lako ako živite u zapadnom svijetu, ali ubrzo postaje glavobolja kada počnete razmišljati o tisućama škola u svakom kutu zemlje kao što je Peru, gdje ne postoje ni ceste do svake škole niti je opskrba električnom energijom pouzdana. A kako se nositi s popravcima i zamjenom kada se laptop pokvari? Kako naučiti nastavnike da ih koriste kako bi i oni podržavali program? Moj je stav bio da smo obavili dobar posao izradom laptopa, ali je došlo vrijeme da se usredotočimo na druga dva problema i smatrao sam da to ne možemo učiniti iz sjedišta projekta u Cambridgeu. Nicholas Negroponte, osnivač OLPC-a, uručio mi je avionsku kartu i poslao me u Urugvaj i Peru da obavim posao na terenu. Radio sam s lokalnim prevoditeljima i timovima u svakoj zemlji, a izazovi su bili golemi – to je bilo iskustvo koje je zaista zacementiralo moje mišljenje da je tehnologija moćan alat, a ne čudesno rješenje za društvene probleme. Dakle, za našu prvu pravu narudžbu prijenosnih računala osobno sam isporučio prvi laptop djetetu u Urugvaju. Izgledalo je kao da se san počeo ostvarivati – bolji svijet je moguć, ali ga nitko neće izgraditi umjesto nas.
Vaš je rad u OLPC-u doveo do razvoja Bitfrosta, inovativnog sigurnosnog sustava za računala. Odakle je došla inspiracija za taj prodor?
U to vrijeme dominantan mehanizam računalne sigurnosti bio je antivirusni softver, i to nije dobro funkcioniralo, pogotovo za korisnike koji su se morali oslanjati na taj softver za stvarnu zaštitu. To me potaknulo na istraživanje drugih mogućnosti gdje bi jaka zaštita bila projektirana od početka, a ne naknadno zalijepljena. Još od vremena kad sam se u Hrvatskoj bavio Linux serverima na FER-u, ali i u međuvremenu, puno sam vremena proveo silno zainteresiran kako funkcioniraju operativni sustavi. Proučavao sam kako se akademsko razmišljanje o računalnoj sigurnosti razvijalo od ranih računala do modernih. Postojalo je fascinantno vrijeme u 70-ima i 80-ima kada se Ministarstvo obrane SAD-a počelo ozbiljno baviti osiguravanjem vlastitih računala – naprimjer, kako izolirati strogo povjerljive podatke od tajnih ili neklasificiranih podataka. To je rezultiralo mnoštvom objavljenih radova – formalnih sigurnosnih modela poput Bell-LaPadule i javnih vojnih dokumenata poput Narančaste knjige, koji su govorili o tome kako ocijeniti i usporediti značajke računalne sigurnosti.
Na vremenskoj traci povijesti računala su još posve nova i informatika kao polje nema dugo pamćenje. Mnogo temeljnog rada i mnoga razmišljanja iz 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća i dalje nisu široko poznata, ali su zato informacije bile dostupne na internetu ako ste bili zainteresirani. Ja sam ih upijao kao spužva. Isprva sam samo naslućivao da je moguće dizajnirati puno bolji sigurnosni sustav. Čitanje gomile povijesnih materijala, ispisivanje bilježnice za bilježnicom idejama, brojni eksperimenti: sve je to poticalo rastuće uvjerenje da možemo bolje. Na kraju sam zapisao konkretnu ideju i nazvao je Bitfrost, prema Bifröstu, fantastično snažnom mostu u nordijskoj mitologiji koji štiti Asgard, ali puca kad je napadnut tijekom Ragnaroka, smaka svijeta. Jako mi se svidjelo da je čak i u islandskoj literaturi iz 13. stoljeća koja opisuje most jasno izrečena ideja da ne postoji savršen sigurnosni sustav.
Ostatak ove inspirativne životne priče pročitajte na Večernji.hr.
Naslovna fotografija: Copyright Clapton Cubitt
