Prirodno je da u nekim situacijama zauzimamo defanzivan stav. Kada nas netko na poslu propituje ili kritizira, gotovo se svi mi iznerviramo, povučemo u tišinu ili uzvratimo nekim oštrim odgovorom. A budući da je tako prirodno postati defenzivan, skloni smo takvo ponašanje zanemariti smatrajući da to nije “ništa posebno”. Jim Tamm, međutim, apelira da se na defanzivnost počne gledati drugačije.
Bivši sudac Tamm, koji sada poučava konzultante vještinama suradnje, tijekom 25 godina svoje karijere suočavao se s raznim oblicima međuljudskih sukoba te bio medijator u više od 1000 radnih sporova. Mogli biste se zapitati kakve veze ima defanzivnost sa suradnjom. Na temelju svog dugogodišnjeg iskustva Tamm je došao do zaključka kako je defanzivnost jedna od glavnih prepreka dobre suradnje. “Ništa vam ne može toliko pomoći da unaprijedite suradnju s drugim ljudima kao sposobnost upravljanja vlastitom defanzivnošću”, rekao je u jednom intervjuu.
Iako je gotovo nemoguće potpuno eliminirati defanzivnost u stresnim trenucima, ono što možete jest osvijestiti svoje reakcije i imati akcijski plan kada kod sebe primijetite takvo ponašanje. “Svaki puta kada se ponašate defanzivno, postajete manje učinkoviti. Kada ste u defanzivi, vaše razmišljanje postaje rigidno i jednostavno postajete glupi”, kaže Tamm koji je ujedno i autor knjige Radical Collaboration.
Zašto je defanzivnost tako velika prepreka suradnji?
Kada smo defanzivni više energije ulažemo u samoobranu nego u rješavanje problema. Pokušavamo dokazati da smo u pravu, a ne tražimo kreativna rješenja. Na radnome mjestu takvo ponašanje je “recept” za kaos i neuspjeh, a posebno je štetno za šefove, menadžere i općenito sve one koje imaju moć. Defanzivnost ne utječe negativno samo na osobu koja pokazuje takvo ponašanje, već i na njezinu okolinu. Kada smo u defanzivi, pozivamo i sve ostale u prostoriji da reagiraju defanzivno.
Naravno, defanzivnost kod sebe nije lako prepoznati jer se iza takvog ponašanja kriju jake emocije. Kada osoba zauzima defanzivan stav, čini se kao da oblači zaštitni oklop i sprema se za bitku, no time zapravo prikriva svoj strah. “Defanzivnost nas ne štiti od drugih ljudi”, kaže Tamm. “Njome štitimo sebe od strahova koje ne želimo osjećati.” Ti strahovi mogu biti povezani s našim utjecajem, sposobnostima i omiljenošću. Defanzivnost može biti povezana i sa “sindromom uljeza”- primjerice, sa strahom da ne izgledate dovoljno pametno ili da ste loš zaposlenik ili loš šef.
Recimo da ste zabrinuti zbog skorašnje procjene svojih performansi. Kada vam menadžer uputi konstruktivnu kritiku, možete se početi opravdavati ili se pak naljutiti i oneraspoložiti. Ali Tamm kaže da takvo ponašanje prikriva stvarni problem – strah da nećete dobiti zasluženu povišicu ili unaprjeđenje te možda strah od otkaza. “Naša defanzivnost pomaže nam da svoje strahove sakrijemo od sebe, pokušavajući nas zavarati kako naši strahovi nisu stvarni”, kaže Tam.
OK, sada kada razumijemo opasnosti defanzivnosti, evo što možemo učiniti u vezi tog problema
Prvi korak je da kod sebe naučite prepoznavati naznaku defanzivnog ponašanja. Kada uočite prve znakove, osvijestite ih i krenite u akciju. Tamm smatra da postoji 10 najčešćih znakova koji nas upozoravaju da ćemo možda postati defanzivni: navala energije, iznenadna zbunjenost, zasipavanje publike informacijama u želji za dokazivanjem svojih teza, povlačenje u tišinu, preuveličavanje ili minoriziranje situacije, stav “sve ili ništa”, osjećaj da ste žrtva ili da ste neshvaćeni, okrivljavanje ili sramoćenje drugih, opsesivno razmišljanje, želja da imamo zadnju riječ.
Tamm preporučuje da se prisjetite svih optužujućih razgovora, većih i manjih nesuglasica i sukoba te da pronađete vlastite obrasce defanzivnog ponašanja. Možda vas je neka sitnica na poslu isprovocirala da zauzmete stav “sve ili ništa” i odjednom ste bili spremni dati otkaz. Ili ste preuveličali značenje jednog najobičnijeg pitanja partnera koji vas je upitao gdje se nalazi lonac za juhu pa mu kažete: “Nikada ne znaš gdje je što jer ti se ovaj stan nikada nije sviđao.” Ako teško prepoznajete vlastite znakove defanzivnog ponašanja, zatražite feedback od obitelji, prijatelja ili kolega kojima vjerujete. “Obično drugi ljudi brže uoče našu defanzivnost”, kaže Tamm.
Zašto je samopromatranje toliko važno? Većina nas nije u doticaju sa svojim strahovima pa tako i ne možemo pravovremeno napraviti potrebne promjene. “Ako osvijestimo svoje znakove defanzivnosti, oni postaju naš osobni sustav ranog upozoravanja. Ja, primjerice, primjećujem da se moje disanje ubrzava, počinjem glasnije govoriti i osjećam se neshvaćeno“, kaže Tamm.
Stvorite vlastiti sustav upozorenja za defanzivnost koristeći nekoliko jednostavnih koraka: uočavanje, poduzimanje radnji i otpuštanje
Kad god kod sebe prepoznate neki od znakova upozorenja – primjerice, opsesivno razmišljanje ili zbunjenost – priznajte si da su to izgovori za zauzimanje defanzivnog stava. Recite sami sebi: “Čini mi se da postajem defanzivan.” Taj je korak vrlo važan. Ako osvijestite da postajete defanzivni, nećete poduzeti nikakve druge akcije.
Nadalje, usporite i svoje fiziološke reakcije. Nekoliko puta duboko udahnite, postanite svjesni dodira svojih stopala sa zemljom ili – ako možete – otiđite u šetnju. Kada fokusirate pažnju na nešto izvan sebe, kao da pritišćete gumb za resetiranje svoje defanzivnosti. Istodobno, pratite ono što govorite sami sebi. Ako otkrijete da sebe kritizirate zbog svoje defanzivnosti ili zbog nedostatka hladnokrvnosti, zapitajte se: “Pomaže li mi to u ovom trenutku? Što bi mi bilo korisnije?”
Nakon toga kreirajte akcijski plan za borbu protiv svoje defanzivnosti i potencijalne štete koju ona može prouzročiti. Ako u takvim situacijama postajete šutljivi i počinjete se duriti, možete sugovorniku postaviti pitanje ili ono što osjećate podijeliti s nekom osobom. Jedan od načina da stvorite psihološki sigurno okruženje – za sebe i za druge – jest da pokažete svoju ranjivost. Možete, primjerice, reći: “Osjećam da postajem defanzivan pa mi treba malo odmaka.” Ili ako zasipate svoje suradnike informacijama u želji da dokažete svoj stav, svjesno zastanite na 15 sekundi i pustite druge da završe sa svojim govorom.
U svom TEDx govoru Tamm daje nezaboravan primjer akcijskog plana: “Jedna je gospođa uvijek željela imati zadnju riječ kada je postajala defanzivna. Zato je vizualizirala sliku sebe kako stoji na izlazu iz konferencijske dvorane, izgovara svoju zadnju riječ i zalupi vratima. Taj slikoviti prikaz nije bio samo način da se podsjeti na ono što radi, već je to unijelo i malo humora u cijelu situaciju.”
Nakon što poduzmete akcijske korake, uočit ćete da vam je lakše otpustiti defanzivan stav i gledati na situaciju – i na svoje suradnike – novim, smirenijim pogledom. Vaše će fizičko i emocionalno stanje najvjerojatnije biti mnogo drugačije nego na početku. Vježbajte akcijski korak koji ste odabrali, sve dok vam on ne prijeđe u naviku.
Budite strpljivi: uočavanje defanzivnog stava i upravljanje njime zahtijeva praksu
Pronađite vrijeme da s nekim članom obitelji ili prijateljem uvježbate akcijske korake kako biste ih lakše primijenili u trenucima kada vam je to najpotrebnije. Upamtite: uspijete li zadržati nedefanzivan stav, bit ćete učinkovitiji.
Izvor: Ideas.ted.com
